Teško je reći kada je točno priča o Goranu i Wimbledonu prekoračila granice sporta i postala dio mitologije. Ako ne 1992., kad je kao favorit izgubio finale od Andrea Agassija, ili 1994., kad mu se prvi put ispriječio Pete Sampras, onda svakako četiri godine kasnije. Treća "tacna" je bila previše: nakon novog poraza od Samprasa, Goran Ivanišević je s Wimbledonom već izgradio neobjašnjiv, emotivan odnos strasti i očaja, nadanja i razočaranja, euforije i depresije. Hodočašća u teniski hram pretvarala su se u frustraciju koja je graničila sa sadizmom.
Emocija je prva riječ koja potpisniku ovih redova pada na pamet dok se prisjeća tog vrelog srpanjskog ponedjeljka 2001., kad je kao 13-godišnji klinac na...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....