„Javno okupljanje čija je osnovna funkcija diskriminacija žena nedozvoljivo je i uvredljivo. Što bi bilo da grupa žene zahtjeva nešto što bi išlo u smjeru diskriminacije muškaraca? To je izuzetno opasno. Bojim se da nam se ne dogodi isto što i Poljskoj”, kaže u Briefingu dr. sc. Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, dugogodišnja aktivistkinja iz područja ženskih prava, feministkinja te psihologinja koja godinama pomaže ženama, posebno onima koje su žrtve seksualnog nasilja.
Za molitelje na Trgu bana Jelačića tvrdi da je riječ o ultrakonzervativnom, katoličkom pokretu koji je, nažalost, ozbiljno financiran iz inozemstva, od SAD-a i Rusije pa na dalje.
„Iza njih stoje jake desne političke struje. Već desetak godina svjedočimo njihovom vrlo intenzivnom djelovanju u Hrvatskoj, od referenduma za brak, prikazivanja Istanbulske konvencije monstruoznim aktom, moliteljima ispred bolnica za zabranu pobačaja... Poput metastaza se šire kroz naše društvo. Ruglo je da tako nešto jednom mjesečno postoji na Trgu bana Jelačića”, kaže Mamula, dodajući da oni vrijeđaju i muškarce jer ih svrstavaju u kategoriju životinja koje se neće moći suzdržati ako ispred njih prođe žena izazovno odjevena.
„Bolje da ne kažem što mislim o tome da se naši političari i političarke koji su na poziciji moći jasno ne očituju o tome i da za takva postupanja nema zabrane. Iz crkve se mogao čuti lijepo usmjeren poziv da se pravi katolici i vjernici mole u privatnosti svoga doma i da od toga ne rade javni ekspoze, što mi je donekle iznenađujuća reakcija”, ističe Mamula.
CIJELU EPIZODU BRIEFINGA S MAJOM MAMULOM POGLEDAJTE NA KRAJU TEKSTA
Otkriva da je za nju 8. mart podsjetnik na sve što su žene postigle, ali istovremeno i da stečena prava nisu zauvijek upisana u kamen i da se lako mogu izgubiti.
Poziv posjetiteljima Zagreba da kip Marije Jurić Zagorke uhvate za grudi izrečen u dokumentarcu na HTV-u Mamula naziva - degutantnim.
„Voljela bih da je autor dokumentarca možda ipak nešto malo više saznao o Mariji Jurić Zagorki, ženi koja je kao dijete bila u prisilnom braku, protiv svoje volje, iz kojeg je pobjegla. Dakle, ženi koja je sustavno doživljavala različite oblike seksualnog nasilja”, tvrdi Mamula.
Iznosi svjetske statistike prema kojima su oko 80 posto ubijenih osoba muškarci, a 20 posto žene. Ubojice su uglavnom muškarci. Hrvatska, ističe Maja Mamula, već nekoliko godina ima podjednak broj ubijenih muškarca i žena po čemu je vjerojatno jedinstvena u svijetu što je jako zabrinjavajuće.
Također, kaže kako će jedna od pet žena doživjeti pokušaj silovanja ili silovanje. Isto tako, jedno će od petoro djece do 18. godine života doživjeti neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Daleko češće djevojčice.
Prema njezinim riječima, treba razbiti predrasude o počiniteljima seksualnog nasilja kao nekim čudnim, naoružanim likovima s psihičkim poremećajima koji po noći u mračnim dijelovima grada napadaju svoje žrtve. Kod žena su to vrlo često njihovi partneri ili bivši partneri te druge poznate osobe.
„Mnogi počinitelji seksualnog nasilja nad djecom se iz petnih žila trude ostaviti dojam jako dobrih članova zajednice, divnih susjeda ili odličnih roditelja. U čak 93 posto slučajeva su to djeci poznate osobe. Kod mlađe djece to su najčešće članovi obitelji. Dakle, otac, očuh, djed, stric, stariji brat... Samo pet posto slučajeva seksualnog nasilja se prijavi policiji što je posljedica nevjerojatne količine predrasuda. Društvo u cjelini žrtvama često ne vjeruje, minimalizira se nasilje i time skida odgovornost s počinitelja i prebacuje na žrtvu. Za promjenu takvih stavova potrebna je sustavna edukacija koje nema. Od svih prijavljenih slučajeva samo 6 do 10 posto završi pravomoćnom presudom. Dakle, broj osuđenih silovatelja se mjeri u promilima”, govori Mamula.
Napominje da je broj žena koje prijavljuju seksualno nasilje nije u porastu i obično je riječ o 300 do 400 slučajeva godišnje u Hrvatskoj, no iz godine u godinu se bilježi porast prijava kada su žrtve djeca.
„Djeca šute i tek se nakon dosta vremena, više mjeseci ili godina, povjere nekome. Manja djeca se najčešće povjere majkama, a adolescenti vršnjacima. Čak i kada se djeca povjere odraslim osobama, vrlo često dožive negativne reakcije. Deklarativno se jako brinemo o pravima djece, a ne mogu vam opisati koliko je to daleko od istine. Sudski postupci traju godinama, kazne su male i sve to odvraća žrtve od prijavljivanja. Žrtve se boje počinitelja, strahuju da će biti odbačene i označene, stigmatizirane. Kada dobiju pomoć i podršku kakvu im pruža Ženska soba, lakše se odlučuju prijaviti počinitelje jer znaju da će netko cijelo vrijeme biti uz njih”, kaže Mamula.