Znakovit razdor Pape i Bozanića

Uskrsna poruka zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića intonirana je drukčije od uskrsne poruke Frane, biskupa Rima i pape univerzalne Katoličke crkve - ali one se u bitnome podudaraju: u lociranju glavnog problema i u optimizmu temeljenome u kršćanskoj vjeri.

Za razliku od Pape, koji nastoji govoriti istim tonom i kršćanima i svemu čovječanstvu (gdje su katolici najveća vjerska zajednica, ali ipak manjina, 17 posto), kardinal Bozanić oštro luči statističku kršćansku većinu u Hrvatskoj od inovjerne ili bezvjerske manjine, tvrdeći da bi se bez Uskrsa “utopili u besmislu življenja”.

Takav stav, koliko god utemeljen u katoličkome vjerskom nauku, nije u najmanju ruku uljudan prema različitima.

Nakon neotuđivih pojedinačnih ljudskih prava (na život, na rad, na zdravlje, na pristup obrazovanju itd.) stiže pravo na slobodu vjerovanja (ili: na vjerski identitet), koje je, kao i pravo na nacionalni, ili na rodni, ili na kulturalni identitet, istodobno i pojedinačno i kolektivno.

Pravo na dostojanstvo podrazumijeva i pravo na javno iskazivanje identiteta, što ne smije biti osnova za negativnu diskriminaciju, ni onoga koji se proglašava vjernikom, ni onoga koji se proglašava drukčijim. Govoriti o “besmislu življenja” nekršćanina podjednako je neuljudno kao i govoriti o besmislenosti tuđe vjere. To u Hrvatskoj ne razumiju mnogi, naizgled pametni i obrazovani, ni s jedne ni druge strane.

“Što o sutrašnjici mogu reći stariji kojima je egzistencija ugrožena i zdravstveno i materijalno, a što mladi koji sve teže nalaze posao na početku svojeg životnog osamostaljivanja? Što o sutrašnjici mogu reći nezaposleni, ljudi na rubu siromaštva, preopterećeni na poslu, poljoprivrednici, roditelji?” pita se s punim pravom zagrebački kardinal.

Bozanić u prvi plan stavlja strah od sutrašnjice, “zapanjujuću prisutnost neizvjesnosti s kojom se susreće suvremeni hrvatski čovjek” te se poziva na “radost, o kojoj govori papa Franjo”, nalazeći njezinu ukorijenjenost u Uskrsu.

Papa pak još konkretnije govori o siromaštvu u svijetu, o ratovima, poziva u solidarnu akciju za iskorjenjivanje siromaštva, u borbu za mir.

Njegov vidokrug je širi, ali i njegova metoda je drukčija: on ne isključuje one koji drukčije misle, odnosno vjeruju, ne locira ih u besmisao, nego ih uključuje, poziva na suprotstavljanje siromaštvu i ratu kao na zajednički čin.

Zagrebački kardinal se zatvara prema drukčijima, rimski papa se otvara. I da ne znamo odakle je koji, lako bismo zaključili koji je iz Hrvatske, organski sklone diskriminiranju.