Sreća, što je sreća… Ako postoji stadion na kojem je lako dokučiti filozofsku dubinu jednog naizgled plitkog pjesničkog versa, onda se taj svakako zove Prater. Kada je Baumgartner već u sljedećem napadu anulirao rani Modrićev gol i vratio brojčanik na početak, činilo se da sreća za hrvatsku reprezentaciju u bečkoj nogometnoj areni ne može trajati duže od jednog treptaja oka ili dva udisaja zraka. Jednu minutu protiv Turaka u četvrtfinalu Eura 2008. godine, dvije minute u nedjelju navečer. Onaj famozni metaforički sladoled na suncu izdržao bi duže od vodstva ‘vatrenih‘.
A na većoj slici, taj fatalizam koji nas ovdje prati četrnaest godina bivao je do poluvremena savršeno upotpunjen činjenicom da su Danci već dvaput nokautirali...