Zlatko Dalić je na Prateru izveo mali egzorcizam i dokazao da vodi klub rođenih pobjednika

Sreća, što je sreća… Ako postoji stadion na kojem je lako dokučiti filozofsku dubinu jednog naizgled plitkog pjesničkog versa, onda se taj svakako zove Prater. Kada je Baumgartner već u sljedećem napadu anulirao rani Modrićev gol i vratio brojčanik na početak, činilo se da sreća za hrvatsku reprezentaciju u bečkoj nogometnoj areni ne može trajati duže od jednog treptaja oka ili dva udisaja zraka. Jednu minutu protiv Turaka u četvrtfinalu Eura 2008. godine, dvije minute u nedjelju navečer. Onaj famozni metaforički sladoled na suncu izdržao bi duže od vodstva ‘vatrenih‘.

A na većoj slici, taj fatalizam koji nas ovdje prati četrnaest godina bivao je do poluvremena savršeno upotpunjen činjenicom da su Danci već dvaput nokautirali...