IGRA SUDBINE

Životna utrka maratonca Eniza Jašarevića: ‘Preživio seriju moždanih udara i opet uči hodati i govoriti‘

Enizu bi mogli pomoći u privatnoj poliklinici Glavić, međutim taj program jako puno košta. Zato treba našu pomoć

Piše:

Dijana Puhalo/Mojportal.hr

Objavljeno: 23. studeni 2023. 20:54

Eniz Jašarević

Privatni album

Daruvarčanin Eniz Jašarević prije tri godine u komadu je pretrčao punih 168 kilometara po šumama Papuka. Trčao je 31 sat bez prestanka.

Dva je puta prošao kroz cilj iznimno zahtjevne ultra trail utrke 100 milja Istre, a iza njega je još cijeli niz polumaratona i trail utrka na kojima je osvojio 40-ak medalja.

Trenirao je pet, šest dana u tjednu, svaki dan trčao 15 do 20 kilometara i onda je tog 18. travnja ove godine odjednom sve stalo. Te večeri dobio je prvi, upozoravajući moždani udar, a nakon toga su uslijedila još dva puno strašnija. Zadnji je bio toliko jak da je izgubio govor, a oduzele su mu se i desna ruka te desna noga, piše Moj portal.

Nije mogao ništa

Bio je to dan kao i svaki drugi u obitelji Jašarević. 44-godišnji Eniz i njegova supruga Daliborka Kovačić Jašarević stavili su svoju djecu Hanu (9) i Denisa (13) na spavanje i počeli gledati seriju na TV-u.

- Negdje oko ponoći, Eno se počeo čudno ponašati. Bio je uplašen i potpuno zbunjen. Onda mu je mobitel iz ruke pao na pod. Pitala sam ga što mu je, a on me samo pogledao. Ništa mi nije mogao reći. Pokazao mi je svoju desnu ruku i dao mi do znanja da mu ruka ne funkcionira - započinje svoju priču frizerka Daliborka Kovačić Jašarević, Daruvarčanima poznatija kao Dada.

Eniz je vrlo brzo nakon te prve "epizode" počeo normalno i pričati i hodati. Supruzi je rekao: "Nešto sa mnom nije u redu. Ne znam što se dogodilo. Nisam mogao ništa". U tom trenutku i njemu i njoj je zapravo prvi put palo na pamet da je možda imao moždani udar. Daliborka ga je nakon toga odmah odvezla u daruvarsku Hitnu pomoć.

- Kada smo im ispričali što se desilo, pregledali su ga i rekli nam da je najbolje da što prije odemo na neurologiju u Bjelovar jer su posumnjali na tranzitorni ishemijski atak (TIA). To je zapravo upozoravajući moždani udar. Odvezla sam ga u bjelovarsku bolnicu gdje je normalno hodao, čak je mogao sam opisati liječnicima što mu se dogodilo. Zadržali su ga u bolnici na pretragama, a ja sam se vratila kući - nastavlja priču Enizova supruga Daliborka.

Odvezli ga u Zagreb

Dopisivali su se negdje do 5.30 sati ujutro, on joj je do u detalja objašnjavao koje mu sve pretrage rade, no odjednom poruke više nisu stizale.

- Vidjela sam da poruke nije ni pogledao, i osjetila da nešto nije u redu. Nakon toga mi je jedna medicinska sestra poslala poruku s njegovog mobitela da se ne brinem, ali da on trenutno ne može ni pisati ni razgovarati jer ga pripremaju za Zagreb. Čula sam se i s doktoricom koja mi je objasnila što se sve događalo. Rekla mi je da je dobio terapiju protiv moždanog udara i da ga voze u Zagreb jer mu oni više ne mogu pomoći. Naime, kako mi je objasnila, počeli su mu se spajati tlakovi, opet je ostao bez govora i oduzela mu se desna strana. Na MSCT-u su vidjeli ugrušak i nisu htjeli riskirati već su ga sanitetom odvezli za Zagreb - priča Daliborka napominjući kako je u KBC-u Zagreb opet mogao pričati i koristiti desnu ruku.

Međutim, nastavlja Daliborka, tamo mu dva sata nisu uspjeli izvaditi ugrušak iz glave jer je bio pretvrd i prevelik. A onda je na operacijskom stolu dobio toliko jak moždani udar koji mu je oštetio trećinu mozga. Dadi su tada rekli da je pitanje hoće li joj se suprug uopće izvući...

Edem u mozgu

- Oštećen mu je centar za govor, centar za desnu ruku i desnu nogu, a ugrušak mu je ostao u glavi. Prebacili su ga na intenzivnu, međutim, onda mu se stvorio edem u mozgu koji je toliko natekao da je drugi dan morao ići na operaciju glave da mu maknu dio kosti. Morali su to napraviti da mu spase život. Operacija je, hvala Bogu, dobro prošla, a on je u toj induciranoj komi ostao još šest dana. Iako je operacija glave prošla dobro, u međuvremenu je dobio emboliju pluća, znači ugrušak u plućima. Na respiratoru je ostao još tri tjedna. I ne samo to, na Rebru su mu otkrili rupicu na srcu veličine 4 milimetra za koju sumnjaju da je mogući uzrok moždanog udara - pokušava mi Daliborka smireno prepričati cijelu dramu koju su njezin suprug i ona proživjeli. Iako se trudila da ne zaplače, svako malo bi zastala, skinula naočale i nabrzinu obrisala suze. Na njoj se vidi da je prošla pakao, ali zbog Ene i njihove djece, mora ostati prisebna.

Nakon što su mu na Rebru lijekovima uspjeli razgraditi taj ugrušak u mozgu, i napravili sve što je u njihovoj moći da ga stabliziraju, Eniz je 1. lipnja ponovo prebačen u Bjelovar. Tamo su pazili na njega i davali mu potrebne terapije sve dok nije dobio mjesto u Toplicama Lipik.

Sjajan tretman

- Budući da je potpuno izgubio govor, u Bjelovaru smo krenuli s logopedskim vježbama. No, kako oni u bolnici nemaju logopeda, morali smo je privatno plaćati. Ona ga je uspjela ponovo naučiti da izgovori svoje ime i jako puno je radila s njim motoriku mišića lica i usta. On nakon tog gadnog moždanog ne može prepoznati ni slova ni brojke ni neke predmete. Ne može čak ni sa tom lijevom rukom, koja mu je funkcionalna, ništa napisati ni nacrtati. A crta cijeli svoj život, i stvarno mogu reći da je bio jako dobar u tome - kaže mi Daliborka napominjući kako je u Toplicama Lipik imao stvarno sjajan tretman, od fizijatara i fizioterapeuta koji su radili s njim, pa sve do logopeda.

- Tamo se uz pomoć terapeuta uspio dići na noge i lagano hodati. Naučili su ga da hoda s hodalicom, a u Lipiku je počeo micati i desnu ruku. Svi ti oštećeni dijelovi su se polako počeli vraćati u funkciju. Trebao je puno vježbati i stvarno se jako trudio - prepričava mi Dada.

Četiri mjeseca nakon serije moždanih udara, Eniz se 16. kolovoza vratio kući. Nastavio je s fizikalnim i Bobath terapijama, a uvedena mu je i Pablo terapija u Daruvarskim toplicama.

Vidljivi su veliki pomaci, počeo je raditi korak iz kuka i hoda uz pomoć hodalice, no ne može podići nogu i prati ga mišićni tremor. Desna ruka ide slabije. Pronašli su privatnu logopedicu koja je odmah krenula s vježbom govora.

- On ne može izgovoriti ono što želi reći, iz usta mu samo izlazi: "Ne, ne, ne, ne". Kada pričamo, sve razumije, prepoznaje ljude, ali jako je teško razumjeti što želi. Zapravo tek kada je došao kući, shvatila koliko je ošećenje njegovog mozga jako, i moram priznati da mi je to bio još veći šok. Bila sam svjesna da neće biti lako, ali na ovo me nitko nije mogao pripremiti. Našla sam se u situaciji u kojoj mi je suprug ovisan o pomoći, a naše dvoje djece ga cijelo vrijeme gledaju takvog nemoćnog - nastavlja svoju priču Dada.

Eniz ne može ostati sam u kući i sve se treba prilagoditi njemu, a prilagodba na novi način života nije bila laka.

Uči sve ispočetka

- Situaciju otežava i činjenica da moj posao ovisi o meni jer sam samozaposlena vlasnica frizerskog salona. Teško je uskladiti posao sa svime što nam se događa tako da je salon često zatvoren. Puno toga zapravo ovisi sada o meni, i priznajem, nije mi lako. Srećom, imam taj neki svoj krug dragih ljudi koji me čupaju iz teških faza. Naravno da u ovome svemu nisam sama. Imam podršku obitelji, Eni često dolaze u posjetu njegovi kolege, prijatelji, tu je i njegova sestra Vernesa s kojom od samog početka u ovoj priči. Zajedno vodimo brigu o njemu, tako da uspijem otići na posao i održavati, kako se kaže, pozitivnu nulu, jer su se financije prepolovile - priznaje mi Daliborka kojoj snagu daju djeca, ali i Eniz sa svakim svojim pomakom na bolje.

Što se tiče govora, Eniz sada uči sve ispočetka, doslovno sve, od slova, brojeva, pojmova, predmeta.

- Ne može povezati misao s izgovorom, ne prepoznaje slova i brojke, pa ne može ni napisati. On zna što želi reći, ali ne može. Jako je neobično. Kada pričamo, razumije o čemu pričamo, i na neki način sudjeluje u razgovoru, ali kada treba pokazati predmet, pojam, stvar, fali mu razumijevanje radnih naloga, pogubi se. Logopedica Natalija napravila je izvrstan posao. Jasno nam daje upute za vježbanje kroz cijeli dan, doslovno mu pokazujemo stvari i imenujemo ih da ih što prije nauči prepoznati slova, brojke, sve ispočetka. Uz uvježbavanje slogova, postigla je da izgovori riječ po riječ. To su kratke riječi, ali jako ih je lijepo čuti. No problem je što mu brzo ispare iz glave - priča Dada i otkriva kako je Eniz prije ovog svega što ga je zadesilo, često govorio rečenicu: "Stari moj, bilo je brutalno".

- Jedva čekam dan da je opet izgovori, jer ovo što je preživio, a i mi skupa s njim, zaista je bilo brutalno - nastavlja svoju priču Daliborka. Kaže da će okrenuti i nebo i zemlju da svog Enu odvede u privatnu kliniku Glavić u Zagrebu na robotiku koja daje jako dobre rezultate kod pacijenata koji su imali moždani udar.

Skupe, ali učinkovite terapije

Tu će joj trebati i vaša pomoć. Naime, te su terapije doista učinkovite, ali i izuzetno skupe.

- Kako su se funkcije počele vraćati, tako smo tražili najbolje opcije za oporavak. Naime, jako je važno dati sve od sebe u prvih 6 mjeseci do godinu dana, tada se neuroplastičnost mozga može najbolje iskoristiti i pokušati naučiti ponovno koristiti oštećene funkcije. Ono što je u mozgu oštećeno, ne može se ponovno obnoviti, ali uz jako veliki broj ponavljanja radnje može se do neke mjere naučiti, a zdravi dio mozga može preuzeti funkciju dijela mozga koji je oštećen. Tako smo otkrili robotsku neurorehabilitaciju. Svi liječnici i terapeuti su nam rekli da u tom smjeru trebamo ići. Privatna poliklinika Glavić nudi jako dobar program po GLARTH protokolu, međutim jako puno i košta - iskrena je Daliborka.

Naime, program za Eniza košta od 1200 do 1700 eura tjedno ovisno o broju sati. Minimalno bi trebao ići 8 tjedana, a idealno bi bilo 12. U jednom radnom tjednu odradio bi od 4 do 6 sati individualnih vježbi (o tome ovisi i cijena), a za logopeda bi još posebno u istoj klinici trebali plaćati 35 eura po tretmanu.

- To je jako puno novca, tako da bi nam svaka pomoć dobro došla. Moramo probati sve i nadati se da će svojom upornošću i velikom voljom dobiti i ovu utrku života. Ni malo ne sumnjam u to, kao ni svi drugi koji ga poznaju - kaže mi Dada koja se ovim putem zahvaljuje Gradu Daruvaru na čelu s gradonačelnikom Damirom Lneničekom koji joj je već dao nešto novca, Enizovim prijateljima koji planiraju organizirati trail utrke, a svi prihodi od kotizacija ići će za Enizovo liječenje. Isto tako zahvaljuje se Enizovoj sestri Vernesi koja se s njom od prvog dana bori da Eniz što prije bude onaj stari.

Dug oporavak

Daliborka je u početku mislila da je njezin suprug imao nekakav blagi predmoždani udar, odnosno nešto što se neće razviti u tako nešto strašno.

- Kada su mi liječnici u Zagrebu rekli da je jedva izvukao živu glavu, ali da se pripremimo i na najgore, skoro sam se srušila. U tom trenutku jednostavno sve stane. Nakon toga sam išla dan po dan. Prvih tjedan dana i ta operacija glave su mi bile prestrašne. No, nakon tog početkog stanja šoka, počela sam vjerovati da će sve biti u redu. Znam da je on jak, i iskreno vjerujem da će se izvući. Veselim se svakom njegovom napretku kao malo dijete. Liječnici su mi od početka govorili da će napredak biti jako spor i da će trebati uložiti jako puno truda i rada. A Eno se zapravo oporavlja nevjerojatnom brzinom. Sada kad ga gledam, vidim da je on u glavi svoj, da se nije izgubio - priča Dada ne uspijevajući suspregnuti suze.

Tješi je to što zna da njezin Eno osoba koja nikada ne odustaje.

- Čime god se krene baviti, ide do kraja. Krenuo je crtati, i vrlo brzo crtao kao pravi umjetnik. Počeo je s laganim trčanjem, a za par godina trčao 100 milja Istre. Perfekcionist je u svemu, a kad nešto radi, daje 100 posto od sebe. Tako je učio i svoju djecu - nastavlja Daliborka koja u početku svojoj djeci nije govorila koliko je situacija s njihovim ocem ozbiljna. Htjela ih je poštedjeti svega onoga što je i sama proživljavala. No, onda su krenula pitanja: "Hoće li tata ikad više moći govoriti?", "Hoće li moći trčati?", "Mora li on sada opet ići u školu i učiti matematiku?", a najteže joj je bilo odgovoriti na pitanje: "Hoće li tata opet biti onaj naš tata kojeg poznajemo?".