'ZBOG ZLOSTAVLJANJA VRŠNJAKA MOM SINU JE DIJAGNOSTICIRAN PTSP' Otac optužuje školu koja nije zaštitila njegova sina

Trinaestogodišnji dječak u posljednjih je šest godina 20-ak puta završio na hitnoj pomoći zbog ozljeda koje su mu u školi nanijeli njegovi vršnjaci. Bio je zaključan u svlačionicu, slomljene ruke, a modrica je imao stotine.

Prošle veljače prestao je govoriti. Ukočio se i bio je bijel kao zid. U Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež dr. Zorana Bujas Petković dijagnosticirala mu je PTSP i uputila ga na timsku obradu kod psihijatra, psihologa i defektologa. Dječaku je utvrđeno da uopće nema serotonina, “hormona sreće”.

Od prošlog ožujka pije gomilu lijekova - normabele, zolofte, depakine chrono i petinimide bez kojih ne može funkcionirati.

- U jednom trenu me grli i ljubi. U sljedećem pada u nesvijest, a zatim kida novine. Savjetovali su nam da nabavimo puno starih novina, na taj se način rješava bijesa. Nakon toga plače. Njegov PTSP se manifestira takvim grčevima u rukama i nogama da ne može funkcionirati ni stajati. Zatim rušenjem. Ponekad se zna srušiti 10 puta zaredom. Tijelo ga iznevjeri. Njegov prag tolerancije je nula - pojašnjava Kristijan Jeren, dječakov otac.

Gluhi na preporuku

Sve je počelo prije šest godina, kada je osnovana Osnovna škola Sesvetska Sela. Došlo je do spajanja više škola koje su teritorijalno pripadale njoj i formirani su novi razredi. Prvi sukob je izbio u drugom razredu.

- Kada sam došao po njega, bio je krvave glave i objasnili su mi da ga je kolega iz razreda srušio s leđa, uhvatio za kosu i udarao glavom u pod. Tada sam prvi put otišao na razgovor kod ravnateljice škole. Tada mi je rekla da će to riješiti - prisjeća se Jeren.

No, u trećem razredu sin mu je prvi put rekao da ne želi ići u školu. U četvrtom razredu bila je katastrofa, a u petom kulminacija.

- Tom momčiću nitko nikada nije stavio granicu pa je u međuvremenu razbio prozor na školi, pobjegao od kuće, nasrnuo na svoje roditelje, profesori više nisu mogli normalno držati nastavu - očajan je Jeren. Unatoč preporuci iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba da je potrebno poduzeti mjere u školskom okruženju kako bi se dječaka zaštitilo od ugrožavajućih postupaka i ponašanja drugih učenika te mu se pružila pomoć i podrška u socijalizaciji s vršnjacima, kako kaže Jeren, škola nije poduzela gotovo ništa.

Kad prijavi, izdajica je!

- Podigao sam privatnu tužbu protiv škole jer smatram da zbog njihova nemara moj sin sada ima PTSP. Obratio mi se njihov odvjetnik i ponudio da nam plate 25.000 kuna ako potpišem da škola nije kriva za njegovo stanje. Kada smo tu ponudu odbili, postalo je još gore - kaže Jeren.

Što je škola poduzela kako bi zaštitila svog učenika, nismo uspjeli doznati.

Ravnateljica OŠ Sesvetska Sela, Gordana Vojnović, odbila je dati bilo kakav komentar slučaja, a u Ministarstvu obrazovanja, kod kojeg je obitelj također zatražila pomoć, kažu da su Samostalna služba prosvjetne inspekcije i Agencija za odgoj i obrazovanje poduzele sve što je u njihovoj nadležnosti.

Otac se dva puta obratio i dječjoj pravobraniteljici Mili Jelavić, no tvrdi da ni ona nije rekla ništa nego je predmet prebačen u Osijek, a njezina tajnica mu je nedavno rekla kako su primili samo prijavu iz škole da postoji učenik koji ima problema u ponašanju i da se roditelji ne brinu za njega.

- Ja sam sinu stalno savjetovao da nekome prijavi kad ga maltretiraju, a školska defektologinja je zaključila da je on izdajica i da ga sigurno zato druga djeca ne vole. Došlo je do toga da je izoliran. Iako je dječak koji ga je prvi put napao prebačen u drugu školu, uključila su se i druga djeca. Neka su se bojala družiti s njim, a neka su se priključila maltretiranju - kaže otac nesretnog dječaka koji se najviše prepao kada je, kako kaže, profesor nasrnuo na njegova sina. Prema Jerenovim riječima, psihologinja koja konstantno radi s dječakom sugerirala mu je da se samostalno integrira u vršnjačku skupinu s obzirom na to da mu u školi u tome ne žele pomoći. Savjetovala mu je da se druži s drugom djecom.

Škola bez nasilja

- Moj sin je dječaka s kojim je inače dobar zagrlio, a on je to valjda protumačio kao napad. Profesor je mog sina uhvatio za vrat i odgurnuo u zid. Tu je riječ mog bolesnog djeteta protiv riječi odraslih koji negiraju taj događaj. Pokušao sam razgovarati s profesorom, a on je protiv mene podigao prijavu za napad. Policija me pritvorila na 6 sati u stanicu jer sam inzistirao da pregledaju snimke sa školskih nadzornih kamera koje dokazuju da nisam kriv. Bio sam u pravu, no snimke su u međuvremenu nestale, a ja 27. ožujka moram na saslušanje - prepričava Jeren. Obitelj je čak razmišljala o tome da se preseli na more kako bi promjenom sredine pomogli dječaku, no iz Centra za socijalnu skrb su im rekli da ne mogu donositi odluke kako žele jer su sada pod njihovim nadzorom.

Otac neće kao odgovor sustava prihvatiti slijeganje ramenima niti će se prepustiti nemoći.

Ima sina od 13 godina s dijagnosticiranim PTSP-om i smatra da netko mora reagirati jer svako dijete ima pravo na normalno odrastanje i školovanje bez nasilja.

Začarani krug

Iako je između 11 i 15 posto djece koja se jave na Hrabri telefon doživjelo vršnjačko nasilje, kaže dr. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, ipak je rijetkost da se djetetu dijagnosticira PTSP. Ta činjenica sama po sebi ukazuje o koliko je ozbiljnom problemu ovdje riječ.

- Ne ulazeći u konkretan slučaj, mogu reći da je PTSP dijagnoza koja se rjeđe postavlja. Najčešće se radi o simptomima koji upućuju na PTSP poput, primjerice, izbjegavanja podražaja koji izaziva traumu, odnosno izostajanja s nastave. Zatim se mogu manifestirati noćne more, napetost, stalni oprez i strah da bi se nešto loše moglo dogoditi, smetnje u koncentraciji - kaže dr. Buljan Flander. Kao veliki problem navodi činjenicu da djeca ne znaju kome se obratiti za pomoć ili se boje prijaviti zlostavljanje jer misle da će time samo pogoršati situaciju.

- Do ovakvih slučajeva dolazi jer se premalo sredstava i energije ulaže u prevenciju. U škole treba uvesti programe socijalnih i emocionalnih vještina, kao i naučiti djecu kome se mogu obratiti za pomoć. Pogotovo ako se radi o djeci koja se ne znaju braniti i zauzeti za sebe, onda je na profesorima da to prepoznaju i zaštite ih. Ali nije ni profesorima uvijek lako jer su i oni često žrtve nasilja koje djeca, najčešće iz disfunkcionalnih obitelji, provode nad njima. I to je začarani krug u kojem je sustav zakazao u prevenciji - kaže Marina Trbus, voditeljica CAP programa prevencije zlostavljanja djece za Hrvatsku iz udruge roditelja Korak po korak.