Iza uspješnog muškarca uvijek stoji jaka žena. Potvrdit će to i Mario Košić za sebe i suprugu Maju. Jednako kao i njegov otac Milan za svoju ženu, Mariovu majku Ljubicu. Sve četvero zajedno rade na OPG-u u Krkancu, u općini Vidovec, poznatoj u Varaždinskoj županiji po uspješnim poljoprivrednicima.
Iako, stariji su prije tri godine vođenje obiteljskog posla, od kojega živi njih četvero i dvije Mariove i Majine kćeri, Leda (7) i Lara (10), prepustili mladima.
Kad uvoznici uživaju privilegije kakve imaju u Hrvatskoj, a trgovački lanci imaju odriješene ruke diktirati uvjete, nije lako ovisiti o polju. Pridoda li se tome sve ćudljivija klima, proljeće u prosincu i snijeg u travnju, brige su velike. Ali, koliko mu god puta padne na um dići ruke, toliko i nastavlja dalje. Štoviše, upušta se u nova ulaganja, svjestan da se u hrvatskoj poljoprivredi može samo - propasti ili uspjeti. Sredine više nema. Poljoprivrednici su u žrvnju pa kako se tko snađe.
Usponi i padovi
Mario se zasad snalazi dobro. Ima on svoje uspone i padove, kaže, ali još uvijek balansira. I traži način suprotstaviti se prirodi. Pa OPG Mario Košić sve više sadi u plastenicima.
- Vidite li kakva je klima? Nije prijateljska prema poljoprivredi. Zbog toga smo vanjsku proizvodnju prilično smanjili. Prije smo imali puno salate, zelja, kelja, cvjetače, brokule, korabe... svega i svačega na sedam, osam hektara. Uz to smo imali i korjenasto povrće.
Klima je kakva već jest, a nema ni radne snage. Pa ni mi nemamo izbora, nego smanjivati šarenilo. Bazirali smo se na plastenike te krumpir i ciklu na polju. Posadit ćemo i 40-50 tisuća komada salate, 20-ak tisuća celera i 10-ak tisuća poriluka. Inače smo sadili i 200 tisuća celera, poriluka po 70-80 tisuća. Smanjili smo za deset puta, na minimum, nema tko raditi - govori za Jutarnji Mario Košić.
Orijentirani na plasteničku proizvodnju, uz 1600 kvadrata koliko danas imaju, planiraju dodatne dvije tisuće. Već ih imaju i kamo postaviti. Kupili su gradilište.
- U plasteniku namjeravamo saditi više salate zimi, a u proljeće i ljeto paradajz – srezat će asortiman Košići.
Troškovi su, kaže Mario, sve veći, zarada sve manja. Cijena repromaterijala iz godine u godinu je 10 do 20 posto veća, cijena otkupa ostaje ista, pa i manja. Sad ih čeka 150 tisuća kuna ulaganja u sadnju.
- Svake se godine ukida i sve više zaštite. Nema više herbicida, insekticida... kako bi svi radili ekološko. Ali kako? Zaista bih radio ekološku proizvodnju, ali tko će nam to platiti? Mi sebi to ne možemo priuštiti, jer nemamo kome ni prodati po cijeni koju ekološka proizvodnja iziskuje. Centri bi tu robu trebali triput više platiti, ako će je uopće i uzeti. Jer ekološko povrće nije perfektnog izgleda, na kakvom uglavnom inzistiraju.
Stavite paradajz u gorice, bit će fin i mirišljav. Ali i kvrgav i na jednoj biljci njih četiri. Idete li u proizvodnju paradajza, jedna vam biljka treba dati četiri do pet kila da bi se isplatilo. I mora biti "kao slika", jer inače nema otkupa. Nekad zbog jedne rupice na listu salate sve šalju doma. U jednom smo periodu slali po 22 palete blitve u trgovački centar. Jednom je list imao rupicu promjera milimetar-dva, buhač je napravio svoje. Vraćaj doma!
A osmero se ljudi diglo u četiri ujutro, brali smo do devet. Trebalo je složiti po 50 uskih listova, vezati uzicom po pola kile. Blitva nije neko ulaganje, ali je fizički zahtjevno. I? Prvi je obračun bio 3,40, drugi 2,60, treći 1,85 kuna. Mi tako raditi ne možemo. Vidite što se događa s krumpirom? Po 40 lipa nam plaćaju, a proizvodnja je 80. Čisti gubitak - nije lako biti poljoprivrednik u Hrvatskoj.
Pravila sve teža
Ni Mario ni Maja nisu obrazovanjem poljoprivrednici. On je elektrostrojar, supruga je završila ekonomsku školu. Mario je kasnije, u hodu, završio poljoprivredni tečaj.
- Od malena sam u polju. Nisam išao u igraonicu ili nešto trenirao kao druga djeca, igrali smo se po vrtovima, skrivača oko prikolica. I nije mi žao što ovo radim, jer to volim. Ali prije nekoliko smo godina, jednostavno, vidjeli da teško zarađujemo. Ne stignemo obraditi, nema tko, pa onda nemaš ni kome prodati i, na kraju, ne možeš sve naplatiti... Puno smo počeli gubiti.
U jednom sam trenu zaista htio odustati, ali prevagnuli su fondovi koji su nam ipak olakšali. Prošao sam mjeru za mlade poljoprivrednike, 6.1.1., dobio 50 tisuća eura pa kupio dodatne plastenike i traktor. Također, kroz mjeru 4.1.1. planiram u plastenike uložiti oko milijun kuna. Iako, i tu su pravila sve teža i besmislenija - kaže.
Odlaze i na tržnicu
Supruga prepričava situaciju:
- Koliko izlaze ususret, toliko traže i neke nebuloze. Sad treba građevinska dozvola za plastenik ako je veći od šest metara. Istovremeno država ne izdaje građevinsku za plastenike ako nisu betonirani. Naša je konstrukcija montirana - ljuta je Maja Košić.
U pandemiji su se snalazili kao i većina OPG-ova. U prvom su valu obavljali po 40 dostava na dan.
- Krenuli bismo u sedam ujutro, a kad bismo oko pola jedan stali na benzinsku, doslovno sam plakala i svaki dan tražila Marija da me s robom vozi doma. U jednu smo ulicu ulazili tri puta, ne poznajemo mi tako dobro grad. A nerijetko smo vozili jednu salatu ili pušlek luka, prosjek narudžbe nam je bio 15 kuna.
Osim što rade s trgovačkim centrima, Košići odlaze i na tržnicu. Kažu da se tržnice gase.
- Mladi su ili otišli van ili rade do 15 sati i odu u centar kupiti što im treba. Ondje, osim dućana, imaju igraonicu, sjednu na kavu... Ne da im se ići na tržnicu. Sve se češće vraćamo s placa s robom. Nekad je Varteks imao tisuće ljudi, postojala je kultura placa, platežna moć je bila bolja. Po nekoliko smo puta išli doma rezati još. Sad, pak, u nekoliko rundi znamo voziti doma ono što je ostalo - zaključuje.
Poljoprivrednici su, smatra, ucijenjeni cijenom i uvozom. Država ih ne štiti, kaže.
- Kad bi se barem poveli za zemljama s kojima se vole uspoređivati. Ili samo pogledali kod susjeda, u Sloveniju. Država štiti domaće proizvođače, koji su svetinja. A ovdje? Moraš ulagati, modernizirati se, digneš kredit, a onda te ubiju s cijenom.
Imam ja volje sad, ali ni u što ne mogu biti siguran. Imamo ogromne kredite i spremamo se u novi, za plastenike... I što ako se dogodi još jedna ovakva sezona? Spreman sam uzeti i milijun, dva kredita, ulagati... Samo da znam da ću raditi, a ne da mi se podmeće noga.