Zbog elektronskih narukvica ni smeće ne možemo iznijeti

Izvolite, uđite, ja ne smijem preko praga. Tim me riječima dočekuje Miroslav Vasović u stanu u blizini Antwerpena, drugog po veličini grada Belgije, gdje je trenutno u kućnom pritvoru zajedno sa suprugom Vesnom. On oko gležnja lijeve, a Vesna desne noge imaju zavezan sigurnosni aparat kojim ih policija prati kako ne bi slučajno izaći iz kuće.

Utočište u Sukošanu

- Ne možemo niti smeće ići iznijeti van. Ne možemo ići ni po kruh ili mlijeko. Ovaj čovjek koji nas je primio mora se sada i fizički brinuti o nama, kaže Vesna, profesorica sociologije koja se sa suprugom doselila u Belgiju prije više od dvadeset godina, naučila nizozemski i radila kao prevoditelj. Miroslav je radio kao inženjer strojarstva i tu je upoznao čovjeka bez čije pomoći ne bi bili u kućnom već u pravom pritvoru.

Vesna i Miroslav Vasović sada su već dobro poznati hrvatskoj i belgijskoj javnosti jer su se mediji u obje države raspisali o njihovoj drami. U ovoj su se situaciji našli nakon što ih je belgijski sud osumnjičio za otmicu djece, kao razlog navodeći činjenicu da su se s unucima, nad kojima su imali privremeno skrbništvo, napustili Belgiju i preselili u Sukošan kraj Zadra.

Predali sve papire

- Kakva otmica, od koga? Mi smo bili skrbnici, djeca su od rođenja živjela s nama. Njihovi roditelji nisu bili u stanju brinuti o njima. Naša je kći žrtva zlostavljanja njezinog partnera koji ima zabranu kontaktiranja djece. Zato smo mi i imali skrbništvo. Ona je i dalje s njim iako je zlostavljena, ponavljaju baka i djed sedmogodišnjeg i dvogodišnjeg djeteta koja su sada u dječjem domu u Nazorovoj u Zagrebu.

Iako u presudi prema kojoj su dobili skrbništvo nigdje izričito ne piše da s unucima ne smiju napuštati Belgiju, sada kažu da su svjesni da su napravili propust, ali da su to učinili u dobroj mjeri. Kažu da se nisu nikada skrivali, da su se odmah u Zadru prijavili socijalnoj službi i priložili sve dokumente o skrbništvu nad djecom.

Tjedan dana prije Božića u njihov unajmljeni dom u Sukošanu došli su policajci kako bi ih izručili Belgiji na osnovu Europskog uhidbenog naloga kojeg je izdao tužitelj iz Belgije. Pet dana su bili u Sukošanu u kućnom pritvoru, a njihovi unuci odvedeni u Zagreb u Nazorovu. Nakon izručenja u Belgiji stavljeni su u pritvor, i to odvojeno u dva različita grada.

Da bi ih pustili u kućni pritvor, morali su naći nekoga tko će ih primiti i za njih jamčiti. Učinio je to Miroslavov bivši poslodavac koji im je ustupio svoj stan, a brine se svaki dan o njima i obavlja sve poslove koji zahtijevaju prelazak kućnog praga, od bacanja smeća do kupnje kruha.

- Dva mjeseca smo u ovakvom stanju, a još nismo dobili priliku bilo što reći u našu korist. Sva pojavljivanja pred sudom su kratka i proceduralna.

Ni smijeha ni suza

Nadamo se da će za dva tjedna viši sud u Antwerpenu saslušati našu stranu, vidjeti da smo normalni ljudi i odlučiti da se barem branimo sa slobode. Ako ništa drugo tada bi mogli sami pronaći stan i brinuti se barem o sebi, a ne da budemo nekome na teret, kaže Miroslav koji dosta teško emocionalno podnosi cijelu ovu dramu. Na prvi se pogled čini kako Vesna lakše podnosi sve to, ali i ona je dotučena.

- Ne smijem se niti plačem. Pod tabletama sam. Bez tih lijekova bih poludjela, kaže Vesna. Ona i suprug osim kazne za parkiranje nisu u životu imali problema sa zakonom, a sada su u kućnom pritvoru jer su “opasni otmičari djece”.

Dok razgovaramo s njima u privremenom toplom domu gdje ih je primio prijatelj, a koji im je sada pretvoren u kućni pritvor, stalno im zvoni telefon. Zovu ih uglavnom novinari. Oni su im i jedini, kakav takav, izvor iz kojeg migu nešto saznati o sudbini djece, a nadaju se da će medijski pritisak utjecati da vlasti brže djeluju u dobrobit djece. To ih najviše i zanima i pogađa. Čekaju vidjeti što će odlučiti sud u Zagrebu, a prebacivanje iz Zagreba u Belgiju smatraju i dodatnom traumom za djecu. Službeno im nitko nije ništa rekao. Iz Hrvatskih medija su saznali da su u Zagrebu u Domu za nezbrinutu djecu. Imaju rodbinu i u okolici Zadra i blizu Zagreba, ali niti njima nije dopušteno viđati djecu. Prvi put da ih je netko vidio bilo je kada je taj dom posjetila Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ona se u medijima pojavila slika na kojoj su prepoznali svog unuka. Pokazuju mi pismo koje su napisali novoj predsjednici.

Djeca i dalje u Zagrebu

Niti njima niti belgijskim novinarima nitko iz belgijskih vlasti, niti iz tužiteljstva niti iz socijalne službe, ne želi ništa reći o djeci. Kažu da kada se radi o djeci ne daju niti informacije niti komentare. Zato nitko ne zna gdje će djeca biti zbrinuta ako ih se vrati u Belgiju. Nitko neće niti potvrditi vijest da je skrbništvo ponovno dano majci. Djed i Baka Miroslav i Vesna kažu da svaku večer sami misle da li su njihovi unuci uspjeli zaspati i da li mirno spavaju. Sve ostalo lakše podnose. Ipak nisu izgubili nadu i kažu da vjeruju u belgijsko i hrvatsko sudstvo da će na kraju donijeti pravednu odluku i da će ova agonija završiti kako djeca ne bi više patila.