Zbog boljeg života Hrvati spremni i lagati da ih u domovini zlostavljaju

Od ove se godine Hrvatska po službenim statistikama središnjeg kanadskog Ureda za imigrante i izbjeglice našla među prvih šest zemalja iz kojih im stiže najviše građana koji traže azil. Na vrhu neslavne liste je Mađarska (mađarski Romi od 2009. često traže kanadski azil na osnovi navodnih progona po etničkoj pripadnosti), slijede Kina, Pakistan, Sjeverna Koreja pa Indija, redom zemlje za koje nije potrebno pojašnjavati zašto otamo ljudi bježe, i onda - Hrvatska.

Scenarij za uskratu

Tako Hrvatska, 4-milijunska europska nominalna demokracija, stoji tik iza Indije koja broji milijardu i 200 milijuna ljudi. Usporedbe radi: samo u prvih devet mjeseci ove godine u Kanadi su azil zatražila 534 Indijca i čak 510 Hrvata. Češkim je građanima, baš zbog velikog broja zahtjeva za azil, Kanada svojedobno vratila prvotno im ukinute vize, a postoje najave da bi se to uskoro iz istih razloga moglo dogoditi i Mađarima. Realno je upitati se očekuje li i Hrvatsku, moguće, isti scenarij…

Na kanadskoj granici ti građani traže zaštitu od progona po etničkoj, vjerskoj, rasnoj, po osnovi seksualne orijentacije i drugome.

Mjesec u pritvoru

Nedavno je, primjera radi, otišao par iz Hrvatske koji je zatražio azil tvrdeći da (ona Hrvatica, on Rus) zbog višenacionalnog braka ovdje nisu mogli dobiti posao. Tamošnje vlasti detaljno češljaju takve zahtjeve. Gleda se posjeduje li građanin u zemlji iz koje dolazi nekretnine ili prihode unatrag deset godina. “Azilantima”, spomenimo, neće pomoći ni ako su nekretnine uoči odlaska prebacili na nekog drugog…

Hrvatski su mediji posljednjih mjeseci preplavljeni pričama o “egzodusu” Hrvata, masovnom pakiranju kofera za Kanadu. Serviraju nam priče o ljudima koji iznureni ovdašnjom krizom (ekonomskom i inom!) idu trbuhom za kruhom iz kojih ponekad nije lako razaznati kako svi ti ljudi misle doći do tog kruha, čeka li ih tamo već dogovoreni posao, na temelju kojih dokumenata, s kakvim i koliko realnim planovima uopće odlaze u tu obećanu zemlju.

Zakon za ubrzanje

Za to vrijeme u Kanadi se priprema novi imigracijski zakon koji će proceduru za dobivanje azila bitno ubrzati, pa će se stvari rješavati u roku od 45 dana. To dramatično mijenja dosadašnju praksu. Trenutno tražitelji azila većinom tek prvih mjesec dana provedu u pritvoru (zna se dogoditi i da je to skromniji hotel gdje su pod nadzorom, a može biti, procijene li imigracijske vlasti da su sumnjivi, da rješenje statusa čekaju dugo u zatvoru). No većini za mjesec dana izdaju privremene radne dozvole na temelju kojih mogu raditi dok čekaju da se njihova molba za azil riješi, bilo pozitivno ili negativno. Neki od njih tako u Kanadi uspiju ostati i raditi do tri godine. Prosječno, po sadašnjim zakonima, obrada za azil traje 18 mjeseci.

Kome vjerovati?

Ima slučajeva da sav tamo zarađeni novac nesuđeni Kanađani potroše na odvjetnike koji im obećavaju azil, a na koncu velika većina biva deportirana. Često se kući vrate i u dugovima. Ako nova imigracijska pravila tu proceduru svedu na 45 dana, tražitelji azila više neće imati priliku niti raditi dok čekaju da im se riješi status. Realno je da ćemo tako brojiti hrvatske obitelji koje umorne od neimaštine i ovdašnje burze rada, nakon što su za karte do najbližeg Toronta potrošile najmanje 15.000 kuna, a mjesec dana u Kanadi provele pritvorene, pod nadzorom vlasti, na koncu iznurene, možda i u dugovima, stižu kući, tamo odakle su i krenule.

Informatički stručnjak Ivan Radić u ožujku se kani odseliti u Kanadu, radnu dozvolu je dobio. Jedan je od administratora Facebook grupe Working & Living in Alberta. Otvorila ju je skupina ljudi koji su otišli ili se spremaju otići u Kanadu, a na njoj daju informacije kako početi tražiti posao, na što paziti i kako sam odraditi cijeli proces. U Hrvatskoj posluju i agencije koje za vođenje kroz taj proces naplaćuju visoke iznose, a da pri tome uopće ne jamče da će klijentu pronaći i posao. Tako vozačima kamiona naplaćuju od 5000 do 7000 dolara, mesarima do 5000 dolara…

Naplata od poslodavca

Radić se nada da će u Kanadi raditi posao agenta za zapošljavanje, u finalnim je pregovorima za posao. - U posljednje dvije godine sam savjetima pomogao više od 2500 ljudi, oko 400 sam ih osobno upoznao. Ovaj bih posao htio nastaviti raditi i kad se odselim. Ozbiljne kanadske agencije za pronalaženje radnika se naplaćuju od poslodavca, nikada od osobe koja traži posao - objašnjava.

‘Na crno’ bez uspjeha

Strpljivo i tvrdoglavo, Radić mnoge odvraća od ideje da u Kanadu odu bez radne dozvole i već nađena posla. - Od 24 ljudi za koje znam da su otišli turistički i tamo tražili posao, samo ih je troje uspjelo. Rad na crno ne savjetujem. Teško je naći poslodavca koji će htjeti radnika na crno, pitanje je hoće li vas naposljetku platiti. Poslodavac koji vas uzima na crno nikada neće htjeti tražiti papire za vas, a vi nećete imati vremena sami tražiti novi posao. Uhvati li vas inspekcija, deportirat će vas. Ako se ozlijedite na radu, prepušteni ste sebi, a nemate zdravstveno osiguranje - nabraja.