Veljko Drinković inače ne puši. No za našeg razgovora nekoliko je puta morao uzeti stanku. Zamolio me cigaretu pa ju je vrtio među prstima zagledan u daljinu. Vidjelo se da mu je teško.
Dugogodišnji hvarski turistički poduzetnik sa svoje 62 godine našao se ljetos u središtu nezapamćenog skandala. Njegova vila Dvori svetog Jurja, luksuzno imanje koje je smješteno gotovo na samom vrhu otoka, samo 12 kilometara udaljeno od Jelse, bilo je poprište brojnih policijskih intervencija, navodno i fizičkih obračuna, a do svega je došlo kad je vilu zakupio poznati “kralj sapunica” Roman Majetić koji je na Hvaru upravo ovih dana završio snimanje svoje nove serije “Jugoslovenka”, koju snima u srpskoj koprodukciji.
Veljko Drinković primio je reportere Nedjeljnog na svom imanju u Jelsi. Kaže da mu više nije ni do medija, niti do bilo kakvih novinskih obračuna s ljudima koji su mu, kako kaže, najgore iskustvo u višegodišnjem bavljenju turizmom.
- Proglasili su me kriminalcem, završio sam u policijskoj ćeliji na jednu noć, a u životu protiv mene nema nikakvog predmeta ni presude, osim možda što sam jednom dobio kaznu za prebrzu vožnju - govori nam na samom početku.
Sve što se oko njega i Majetića događalo danima smo čitali u različitim medijima. Majetić je zakupio luksuznu vilu za, kako je rekao našem sugovorniku, četiri osobe, u kojoj noćenje stoji tisuću eura.
- Kao dobar domaćin, došao sam drugog dana donijeti mu bocu vrhunskog hvarskog vina. Ostao sam u šoku. Na mom imanju nisu bile četiri osobe, nego četiri kamiona puna opreme i oko stotinu pripadnika filmske ekipe. Danima sam vodio bitku kako bih ih istjerao iz vile, jer nije dogovoreno snimanje. Uništavali su vilu, imanje koje sam vlastitim rukama gradio mukotrpno. Ma ne zanima me uopće to što se serija zove ‘Jugoslovenka’ ili što je riječ o srpskoj koprodukciji. Neki su mediji napisali da ih zato tjeram, ali to nema nikakvog smisla. Nisam nacionalist. Srbin mi je kum, ali kakve veze to ima? Nisam gledao vjere i nacije, nikada. Ali u bocu od litre vina ne stane litra i pol, a tako ni u moju vilu za deset ljudi ne stane njih stotinu - govori nam Drinković.
Skromni počeci
I to je, otprilike, to što ćemo reći o ovom skandalu jer sve se dosad moglo čuti i pročitati, a pravorijek će donijeti sud, pred kojim se trenutačno vode razni procesi u ovom slučaju. Zanimljivija je životna priča obitelji Drinković koji se s pravom nazivaju pionirima hrvatskog turizma. Veljkovi roditelji još su 60-ih godina prošlog stoljeća počeli iznajmljivati sobe na Hvaru.
- Živjeli smo u skromnim uvjetima, cijela obitelj u četiri prostorije sa zahodom. Majka je svako jutro ustajala u pet sati da bi spremila doručak za goste koji su počeli dolaziti. Onda bi, bez odmora, pošla kuhati ručak. Možda bi nekad, ovisno o danu, uspjela leći na pola sata i odmoriti, no već ju je čekala priprema večere, a mi djeca pomagali smo joj koliko smo mogli. Roditelji su me cijelog života učili teškom radu i odricanju, jer to je jedini način da nešto napraviš - prisjeća se Veljko koji se maltene od djetinjstva bavi turizmom.
Roditelji su mu omogućili studij ekonomije u Zagrebu. Govori četiri strana jezika, pokrenuo je nebrojene turističke projekte, bio direktor Turističke zajednice Jelse, kao i njezin predsjednik, a 12 godina obnašao je i dužnost općinskog vijećnika iz redova Hrvatske demokratske zajednice. Kao mladi ekonomist počeo je u Dalmacijaturistu, bio je referent zadužen za cijelo područje Hvara. Početkom devedesetih i dolaskom promjena, osnovao je 1991. turističku agenciju Island Travel Agency.
- Zar ste u svitanje rata pokrenuli takav posao - pitamo zabezeknuti?
- Naravno! Loza se sadi kad je vino najjeftinije - odgovara nam Drinković poslovicom.
Prvih godina nije, kaže, bilo lako. Agencija je osiguravala smještaj malobrojnim turistima koji bi se zaputili na Hvar. Entuzijazam i radni elan bili su ključni uvjeti opstanka. Malo po malo, obiteljski posao se širio. Početkom milenija otkupili su stari maslinarski mlin u srcu Jelse i tamo otvorili diskoklub.
- Digao sam kredit od 70 tisuća njemačkih maraka. Za taj su se novac tada mogle kupiti najmanje tri kuće. A morao sam i ostaviti 15.000 maraka depozita. Radili smo oko dvije godine. Shvatio sam da taj ‘party turizam’ nije za mene i moju obitelj. Teško je i zahtjevno, nismo se vidjeli u takvom obliku turističke djelatnosti. Želio sam se baviti svojim poslom, vrhunskim turizmom kojim se tada nitko nije bavio na ovim prostorima - prisjeća se Veljko.
Glamping naselje
Nakon dvije godine odustao je od ugostiteljstva. Prostor nekadašnjeg kluba danas je elitna vila Vertigo u srcu Jelse. Ujedno je otkupio negdašnje ruševine u naselju Humac koje danas čine luksuznu vilu Dvori Sv. Jurja.
- Ugledna turistička agencija Atlas proglasila ju je ubrzo jednom od deset najboljih turističkih vila u Hrvatskoj - kaže nam.
Kako bi gostima pružio maksimum, osam godina čekao je na dozvolu za bazen.
- Radije nemojmo o tome, birokracija me uvijek uništavala. Prošao sam kalvariju s mnogobrojnim državnim uredima. A Jelšani su mislili da sam poludio jer turističku vilu radim na vrhu otoka, 12 kilometara od mora. ‘Ti nisi normalan. Ma tko će ti tu doći, zašto bi netko ljetovao tako daleko od plaže’, pitali su me, dok bih ja odgovarao da se to tako radi u svijetu, jer sam na mnogobrojnim putovanjima stekao iskustva o tome da vrhunski gosti žele biti udaljeni i izolirani, ne žele biti u središtu masovnog turizma. Svake godine priuštimo si barem jedno obiteljsko putovanje. Malo se odmaramo, ali uglavnom stječemo nova iskustva kako bismo unaprijedili poslovanje i gostima ponudili vrhunsku uslugu. Moraš imati nešto drukčije od drugih ako želiš uspjeti, to je misao koja me uvijek vodila i kojoj dugujem svoj poslovni uspjeh - govori nam Veljko Drinković.
Dočekao nas je u srcu svog najnovijeg projekta - na poluotoku Mišin Bod napravio je “glamping” središte. Svaki šator, opremljen najkvalitetnijim krevetima, umivaonicima i toaletima, jamči maksimalnu diskreciju. Dolaze ovdje brojne svjetske “face”, a Drinkovićeva obiteljska prijateljica Nina Badrić uvijek barem nekoliko dana ljetuje u ovim šatorima.
- Kad smo prije četiri godine došli na ovaj prostor, ovdje nije bilo ničega, samo džungla. Probijali smo se mačetama i motornim pilama. Otkupili smo zemljišta, sve smo napravili svojim rukama. Iako sam ekonomist po struci, nema radnog stroja kojim ne znam upravljati. Naučio sam voziti bager, dumper i drobilicu. Sve sam strojeve kupio, ali na otoku nema mnogo radne snage, pa sam sve morao naučiti sam. Godinu dana samo smo krčili zemlju, u svakom slobodnom trenutku, jer smo se cijelo to vrijeme bavili i turizmom. Konstruirao sam i gradio ove šatore svojim rukama. Sada je to vrhunski smještaj za goste koji se žele odmaknuti od svakodnevice. Kad smo krenuli, nismo imali struje ni vode. Napravio sam cestu koja danas služi svim otočanima i gostima, ni od koga nisam dobio kune pomoći. Doveo sam vodu, osobno sam kopao kanale da bi vodovod mogao doći, da gosti imaju sve što im je potrebno. Uredili smo sedam hektara zemljišta. Radili smo polako i teško, ali najmanje 12 sati dnevno. Sve što vidite napravio sam vlastitim rukama. Svaki kamen koji ovdje vidite prevrnuo sam kroz ruke, zajedno sa sinom Juricom i sinom Ivom...
Nitko mu nije pomogao
Glas mu puca i počinje podrhtavati, a oči se pune suzama.
- Oprostite, ne mogu nastaviti, moram se smiriti. Da se ovo meni događa, nakon toliko godina... Sve inspekcije ovog svijeta prošle su kroz moja imanja, nikad nisu našli ni najmanju nepravilnost ili nezakonitost. Radim pošteno, trudim se učiniti što je više moguće. Svima uvijek govorim da moraš voljeti svoj posao i da ne radiš samo za sebe, nego i za svoju zemlju. Sinove učim da uvijek moraju raditi...
Dok drhtavom rukom pali još jednu cigaretu, prisjeća se kako nikada nije imao nezadovoljnoga gosta.
- Ovo mi se nikada nije dogodilo. Pa ne bih bio uspješan u turizmu da sam takav kakvim me opisuju. Najteže mi pada što mi u cijelom ovom slučaju nitko nije pomogao. Zvao sam policiju, inspekcije, nitko nije učinio ništa da me zaštiti. Osjećao sam se bespomoćno. Načelnik općine stao je u njihovu zaštitu umjesto da zaštiti mene koji godinama ovdje poslujem bez ijedne mrlje - kaže.
Ne želi govoriti o aferi koja je nepravedno zasjenila njegov dugogodišnji rad. Radije nam priča o tome kako je sa suprugom Olgom, koja mu je najveća podrška, ostvario najveći uspjeh u životu - sinovi su se vratili na otok umjesto da odu u tamo neku Njemačku, Englesku ili Irsku.
- Stalno smo mnogo radili. Olga me čak jednom pitala di je više kraj. Rekao sam joj da je kraj na Gradini, naselju u kojem se nalazi groblje. Radit ćemo do Gradine. Jurica je završio ekonomiju, a Ive IBM, poslovni studij na učilištu Algebra. Svatko ima svoju tvrtku, mislim da je tako najpametnije jer onda svatko odgovara za svoj posao svojim radom. Hrvatska je odlična zemlja i nema nikakve potrebe da se mladi iseljavaju - rekao je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....