Već tjedan dana u misli mi se vraća neobično oštar članak koji je u jednom od najcjenjenijih znanstvenih časopisa na svijetu - The British Medical Journalu – objavio jedan od njegovih izvršnih urednika Kamran Abbasi. Već sam naslov je uznemirujući: "Covid-19: Politizacija, 'korupcija' i supresija znanosti". U osnovi je Abbasi poručio kako su smrti tragična nuspojava situacije u kojoj interesi medicinsko-političkih kompleksa suzbijaju dobru znanost. Bilo mi je krajnje neobično da se inače vrlo konzervativni TheBMJ jako izlaže s člankom u kojem njihov novinar i urednik piše o supresiji znanosti zbog političkih i financijskih profita te izlazi s tezom kako je "covid-19 oslobodio stanje korupcije u širokim razmjerima i štetno za javno zdravlje".
Optužio je političare, znanstvenike i zdravstvene stručnjake da su u kriznom stanju popustili pred oportunističkim hvatanjem poslovnih prilika. To je ilustrirao s više šokantnih primjera. Osobno me ponajviše zaintrigirao onaj o kontroverzama britanskog programa masovnog testiranja pod kodnim imenom Operacija Moonshot. Priča je to u kojoj je vlada Borisa Johnsona na sebe navukla sumnju korupcije, te je u najmanju ruku ispala neodgovorna i nesposobna.
Operacija Moonshot u osnovi je trebala kroz masovno testiranje otkriti što veći broj inficiranih, izolirati ih te tako usporiti širenje zaraze. Međutim, vlada je potrošila oko 12 milijardi funti na testove vrlo suspektne preciznosti. Točnost testova bila je toliko loša da su znanstvenici-pojedinci kao i vrlo ugledne institucije počele upozoravati kako su oni čak vjerojatno krivi za ubrzanje širenja zaraze, umjesto da je uspore. Ukupno je vlada Borisa Johnsona na Operaciju Moonshot namjeravala potrošiti oko 100 milijardi funti ili nevjerojatnih 70 posto godišnjeg proračuna National Health Servicea, institucije odgovorne za financiranje britanskog javnog zdravstva.
I tabloidi i stručni časopisi su se počeli zgražati nad tim kako je moguće da britanska vlada nije osigurala adekvatnu provjeru pouzdanosti testova. Postoji, naime, opasnost da veliki broj lažno negativnih posjeti svoje stare roditelje, rođake ili prijatelje s kompromitiranim imunitetom, uvjereni da ih neće zaraziti jer loš test nije utvrdio da su zaraženi.
Imamo li mi u Hrvatskoj nešto slično Operaciji Moonshot? Ne, ali imamo problem drugačije prirode koji je u suštini sličan onome na što upozorava Abbasi. Radi se o cijeni PCR testova.
Ono što treba znati o cijeni PCR testova u Hrvatskoj jest da su neobično skupi - cijene se kreću od 500 do oko 1500 kuna. Najčešća cijena kreće se oko 700 kuna. To je 40-ak posto skuplje nego u Njemačkoj i 60-ak posto nego u Turskoj.
S obzirom na to kako se čini da bismo po cijenama trebali biti negdje između Turske i Njemačke, nameće se pitanje tko tu profitira na pandemiji? Teško pitanje.
Dobro upućeni tvrde kako dobavljači testova nisu ti koji su postavili astronomske cijene. Iz rijetkih članaka o javnim nabavama može se iščitati kako su pojedine zdravstvene institucije nabavljale PCR testove po cijeni nižoj od 70 kuna. Ako toj cijeni pridodamo troškove zaštitne opreme, prostora i rada, vjerojatno možemo doći do realne cijene od 150-200 kuna po testiranju.
Jedna od rijetkih županija koja je objavila cijene testova i prateće opreme jest Istarska. Prema pisanju Novog lista, istarski Zavod za javno zdravstvo dosad je na 50 tisuća testova potrošio 3,3 milijuna kuna, a na potrebnu zaštitnu opremu (rukavice, kombinezone, vizire, ogrtače…) još 1,4 milijuna. Sve skupa 4,7 milijuna. To znači da sami testovi koštaju 66 kuna po komadu, a s opremom 94 kune. Ako tome dodamo cijenu usluge, možemo doći do spomenutih 150-200 kuna, i to uz puno natezanja. Valja dodati kako će ubuduće Istra dobavljati još jeftinije testove - kupit će 40.400 testova za 1,5 milijuna kuna, ili oko 37 kuna po testu. Hoće li ih Istranima i dalje naplaćivati po cijeni od 750 kuna?
Kako je moguće da su testovi u različitim dijelovima Hrvatske 2,5 do 10 puta skuplji nego što bi možda mogli biti? Čini se da će, kad se glave malo ohlade, biti prostora za vrlo zanimljiva parlamentarna istražna povjerenstva.
Sve te testove za covid-19 plaćaju građani, i to na tri različita načina. Ako nisu dobili uputnicu za testiranje, sami moraju podmiriti račun. Onima koji su dobili uputnicu, račun podmiruje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Ta institucija svoje troškove pokriva iz uplata zdravstvenih osiguranika.
Uz to, hrvatski porezni obveznici financiraju i proračunske troškove zdravstva koji su za ovu godinu planirani na razini od 12,4 milijardi kuna. Taj broj je bitan jer se iz njega može izračunati kako ćemo, uz aktualni broj PCR testiranja, u 365 dana samo na testove potrošiti oko 15 posto ovogodišnjeg proračuna za zdravstvo (ili 7,5 posto proračuna HZZO-a).
Nije jasno zašto oni koji nemaju uputnicu ne mogu dobiti "besplatno" testiranje jer su oni isto tako porezni obveznici i zdravstveni osiguranici, a uputnica nije sigurna predikcija zaraze jer nam se u posljednje vrijeme postotak pozitivnih na testiranjima kreće između 20-34 posto.
Cijena koju kao građani, porezni obveznici i zdravstveni osiguranici, plaćamo za PCR testove astronomski su iznosi u zemlji kojoj se zdravstveni sustav guši od neplaćenih dugova.
U ovoj situaciji važno je primijetiti kako nije tržište to koje je zakazalo. Ono se pokazalo učinkovitim jer je institucijama isporučilo testove po cijeni nižoj od 70 kuna. Zakazao je onaj dio koji ni na koji način nije izložen tržištu te ima monopolističku poziciju na pružanje usluga testiranja.
Nadajmo se da će transparentnosti radi Vlada naložiti objavu svih prihoda institucija koje su provodile testiranja, kao i njihovih rashoda u godini obilježenoj covidom. Upravo apsolutna razina transparentnosti neprocjenjivo je bitna kad su u pitanju troškovi zdravstva tijekom ekstremne situacije poput pandemije. Transparentnost je cjepivo protiv oportunizma koji je namirisao superprofite bazirane na bolesti i strahu od te iste bolesti.
Kad je u pitanju transparentnost, vratimo se citatima iz Abbasijeva članka:
"Kako se može zaštititi znanost u ovim izuzetnim vremenima? Prvi korak je puno otkrivanje sukoba interesa vlade, političara, znanstvenih savjetnika i namještenika odgovornih za testiranje i praćenje, za dobavu dijagnostičke opreme te isporuku cjepiva. Sljedeći je korak puna transparentnost sistema donošenja odluka, procesa i odgovornosti…. Ekspertiza je moguća samo bez sukoba interesa… Ljudi u sukobu interesa ne smiju biti uključeni u donošenje odluka o proizvodima i politikama."
I za kraj:
"Politizaciju znanosti entuzijastično su primjenjivali najgori autokrati i diktatori u povijesti, a sad je, nažalost, opće mjesto u demokracijama."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....