Zašto se Linićev udar na imovinu ne isplati: Građani će platiti 7,9 milijardi kuna poreza na kuće!

Porez na imovinu, koji od sljedeće godine tako žustro najavljuje ministar financija Slavko Linić, kontroverzan je sam po sebi: on potpuno preokreće sadašnju hrvatsku poreznu filozofiju i uvodi oporezivanje ušteđevine, osobnog kapitala, te praktički znači beskonačno oporezivanje dijela dohotka koji nije skriven u čarapi ili pohranjen u banci, sve dok ga država ne uzme građanima čitavog, pa i dalje. Pokrenute su i brojne rasprave o praktičnim problemima njegova ubiranja, mogućoj izdašnosti i slično. Ali, pritom se potpuno izgubio iz vida mogući makroekonomski učinak ubiranja poreza na imovinu, a on će, u najblažu ruku, sasvim sigurno biti katastrofalan.

Još veća depresija

Bude li doista uveden po stopi od jedan posto na sve nekretnine, vrlo jednostavna računica pokazuje da će u 2013. hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) zajamčeno dodatno pasti između dva i tri posto, čime će se ekonomska depresija u Hrvatskoj nesagledivo produbiti i produljiti. Zapravo, 2013. godine ponovit će se za Hrvatsku kobne 2008. i 2009., ali ovog puta udar neće biti egzogeni, nego interni, naš vlastiti domaći.

Naime, sve dramatične ekonomske nevolje koje su nas snašle - drastični porast nezaposlenosti, epohalni pad proizvodnje i trgovine, pad vrijednosti nekretnina i dionica, gubitak povjerenja u državu i rastapanje životnog samopouzdanja - u najvećoj su mjeri posljedica toga što se godišnja promjena osobne potrošnje u Hrvatskoj, sa 7,5 posto rasta na početku 2007., pretvorila u pad od 10 posto u prvoj polovici 2008. i potom stagnaciju sve do danas.

Smanjivanje osobne potrošnje bila je nagla, panična reakcija hrvatskih građana na financijsku krizu u svijetu, koja je već u literaturi dobila ustaljeni naziv Velika recesija. Potom je uslijedio i pad potrošačkih kredita za oko pet posto, a s njima i pad raspoloživog dohotka veći od sedam posto, i tako smo dospjeli tu gdje jesmo...

S porezom na imovinu, kakav se najavljuje, država će ponovno hrvatskim građanima umanjiti prihode između 5,75 i 6,49 posto, što će predstavljati udar na osobnu potrošnju apokaliptičnih razmjera. Naravno, suzdržavanje od potrošnje bit će i veće u strahu od neizvjesne budućnosti, paničnog održavanja redovne financijske likvidnosti kućanstava, daljnjeg gubitka perspektive, moguće rasprodaje nekretnina, bijega u sivu ekonomiju i porezne oaze i tako dalje, da ne nabrajamo.

Koliko imaju Hrvati

No, koliki je uopće raspoloživ godišnji dohodak hrvatskih građana? Prema službenoj statistici, na kraju prošle godine 1,37 milijuna zaposlenih Hrvata primalo je prosječnu plaću od 5493 kune, pa je neto masa plaća u cijeloj godini bila nešto veća od 90 milijardi. I umirovljenici primaju penzije, njih oko 1,2 milijuna dobije prosječno 2151 kunu, pa je tako lani ukupno isplaćeno više od 31 milijarde kuna mirovina. Ukupno su hrvatski građani, računajući po plaćama i mirovinama, dobili, da mogu potrošiti na domaće i uvozne proizvode i usluge, oko 121,5 milijardi kuna.

S druge strane, u Hrvatskoj je popis stanovništva 2010. zatekao dva milijuna i 257 tisuća stambenih objekata. Uzmemo li, odoka, da oni prosječno vrijede 50.000 eura, po tečaju od 7,5 kuna za jedan euro dobivamo tržišnu vrijednost svih stambenih nekretnina u Hrvatskoj od 846,6 milijardi kuna. Od te vrijednosti oduzet ćemo 58,6 milijardi kuna stambenih kredita pa dolazimo do “osnovice” za razrez poreza na nekretnine od 788 milijardi kuna.

Ubere li ministar financija Slavko Linić jedan posto tog iznosa, bit će to 7,9 milijardi kuna. A taj iznos predstavlja 6,49 posto raspoloživog dohotka iz plaća i mirovina!

No, reći će netko, ne primaju Hrvati samo plaće i mirovine, nego i honorare, zaradu od iznajmljivanja stanova, dividende, kamate i još koješta. Srećom, i ta sredstva službena statistika obuhvaća pomoću anketiranja stanovništva. Pa tako možemo saznati da je prihod svih 1,5 milijuna hrvatskih kućanstava u 2010. godini (za 2011. još nema podataka) iznosio oko 137,4 milijarde kuna. U tom slučaju, porez od jedan posto na sve nekretnine oduzet će građanima 5,74 posto svih njihovih godišnjih primanja raspoloživih za potrošnju.

Sami ćemo biti krivi

I tako računajući dobivamo pad osobne potrošnje gotovo identičan onome iz druge polovice 2008. i iz prvog kvartala 2009. Dakle, veličina tog pada osobne potrošnje jednaka je padu iz vremena samog vrhunca globalne financijske, a potom i ekonomske krize! Samo što ovoga puta za taj pad neće biti zaslužni američki subprime stambeni hipotekarni krediti, vrhunac cijene nafte i “globalna oružja masovnog uništenja” zvana financijski derivati, nego politika Slavka Linića, odnosno Vlade premijera Milanovića.

Nećemo ovom prilikom ulaziti u mikroekonomske traume. Dovoljno je uočiti da je 2010. godine 1,5 milijuna hrvatskih kućanstava posjedovalo 2,3 milijuna stambenih objekata - dakle, prosječna hrvatska obitelj ima malo više od jedne i pol stambene nekretnine.

Dovoljno je zamisliti kakav će šok za prosječnu obitelj predstavljati plaćanje poreza na nekretnine od prosječno 5131 kune ili gotovo točno jedne prosječne mjesečne plaće! Makroekonomski, međutim, gledano, postavlja se pitanje neće li se novac iz privatne potrošnje pomoću poreza na nekretnine jednostavno preusmjeriti u državnu potrošnju, pa će BDP (koji se, u nedostatku bolje metode, mjeri potrošnjom) zapravo ostati isti?

Shvatit će, ali kasno

Nažalost, BDP neće ostati isti. Slavko Linić porezom na imovinu mora smanjiti deficit, odnosno zaduživanje, a ono predstavlja dodatni prihod proračuna i omogućava dodatnu državnu potrošnju. Zato će oduzimanje 5,74 do čak 6,49 posto privatne potrošnje izravno umanjiti BDP. Koliko točno, to će ovisiti o ostalim komponentama BDP-a, izvozu i uvozu te investicijskoj potrošnji. No, pad BDP-a teško da može biti manji od poražavajućih dva posto. I to nakon što je već ove godine Hrvatska potonula na takozvano “drugo dno” aktualne krize.

S vremenom će, dakako, sastavljačima proračuna i kreatorima makroekonomske politike Milanovićeve Vlade sve to skupa doprijeti do svijesti, pa će početi tražiti načina da se udar na privatnu potrošnju ublaži. Počet će se uvoditi iznimke, izuzeća, olakšice i slične deformacije svake normalne porezne politike, no ministru financija Liniću neće se isplatiti uvoditi porez na imovinu, tj. nekretnine, ako mu on ne donese barem dva do tri posto proračuna, odnosno manje od tri milijarde kuna.

No, i to će biti više nego dovoljno da pokrene novi začarani krug pada trgovine, proizvodnje, zaposlenosti... a s njima i prihoda države od BDP-a i ostalih poreza, i tako dalje sve dublje i sve užasnije. Koliko će Hrvatskoj trebati da se iz toga izvuče teško je prognozirati, no posrijedi će sigurno biti desetljeća.