Prije samo nekoliko godina cjelokupni se hrvatski politički i medijski diskurs vrtio oko jedne čarobne riječi, termina-žetona kojim se kupovalo sve. Ta riječ-apoen bile su "reforme".
U to doba mediji i javni prostor bili su pod čvrstom dominacijom (neo)liberalnih ekonomista ili pak neoliberalnih ideologa (koji put je to bilo teško razlikovati). I jedni i drugi nudili su jednostavno objašnjenje zašto Hrvatska zaostaje. Ona, naime, nije reformirana. A kad biste rekli da Hrvatska nije reformirana, obično biste mislili kako nije reformiran njezin javni sektor. On ima previše općina i županija, previše agencija i javnih tvrtki, te se tvrtke hrane s previše parafiskalnih nameta, u svom je tom kolopletu zaposleno previše stranačkih patuljaka, nećakinja i...