Zašto je zapeo najavljeni IPO HEP-a?

Sudbina najavljene privatizacije Hrvatske elektroprivrede u rukama je Ustavnog suda. Naime, kako se doznaje od izvora u tvrtki, pripreme za proces javne ponude kojom bi se na tržištu našlo oko 25 posto dionica nacionalne elektroenergetske kompanije zapele su na pitanju vrednovanja HEP-ovih hidroelektrana i povezane infrastrukture. Hidroelektrane, na koje u hidrografski dobrim godinama otpada i više od 70 posto ukupne HEP-ove proizvodnje energije, smatraju se najvrednijim dijelom njegove imovine, ali i najkvalitetnijim elektroenergetskim proizvodnim portfeljem u jugoistočnoj Europi. Ipak, od 2011. hidroelektrane koje je HEP desetljećima gradio i njima upravljao više nisu njegove. To je posljedica odredbi Zakona o vodama, na temelju kojeg su sve građevine za proizvodnju struje proglašene vlasništvom države. Precizno definirano, “sve brane, akumulacije, odvodni i dovodni tuneli te povezane građevine i oprema” više nisu vlasništvo HEP-a iako je upravo on ulagao u njihovu gradnju.

Država se uknjižila

Na osnovi tog zakona Republika Hrvatska, odnosno Državno odvjetništvo kao njezin pravni zastupnik dobilo je obvezu da se uknjiži kao vlasnik svih HEP-ovih vodnih objekata, a da se to i provodi, Jutarnjem je listu indirektno potvrđeno i iz DORH-a.

“Temeljem Zakona o vodama, akumulacijska jezera su javno vodno dobro u vlasništvu RH i neotuđivo iz njezina vlasništva. DORH je, na temelju Zakona o državnom odvjetništvu, ovlašten i dužan poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske, odnosno zaštite interesa uknjižbe njezinih dobara sukladno odredbama Zakona o vodama”, odgovorili su iz DORH-a na upit o tome provode li uknjižbu na HEP-ove hidroelektrane.

Što se prodaje?

Dakako, u nacionalnoj elektroenergetskoj kompaniji promptno su reagirali nakon donošenja spornog zakona te podnijeli ustavnu tužbu u kojoj tvrde da on narušava ustavom zajamčeno pravo vlasništva te da država ne može preuzeti vlasništvo nad HEP-ovom imovinom bez adekvatnog obeštećenja unatoč tome što mu je većinski vlasnik. Ustavni sud do danas nije donio odluku o toj tužbi, niti ima formalni rok u kojem to mora učiniti. Ipak, kako je bez jasne slike o tome što je HEP-ova imovina, koliko ona vrijedi i kako se može koristiti moguće odrediti realnu vrijednost tvrtke i dionica koje će ponuditi tržištu? Na to za sada nitko nema odgovor. U HEP-u službeno cijelu priču ne žele komentirati, a iz neslužbenih izvora u Ministarstvu gospodarstva može se tek čuti kako je jedan od ciljeva djelomične privatizacije HEP-a da se bilanca tvrtke i način upravljanja usklade s visokim međunarodnim standardima. Pročišćavanje bilance, u tom kontekstu, ispravan je put, no prije javne ponude dionica prodavatelj bi ipak trebao znati što prodaje, a kupac što kupuje. Neriješeni spor na Ustavnom sudu to čini nemogućim. Izvrši li se valuacija HEP-a danas prema realnom stanju - dakle hidroelektrana u vlasništvu - vrijednost će biti vrlo niska, a padne li Zakon o vodama na Ustavnom sudu, novi dioničari mogli bi dobiti neočekivani bonus. S druge strane, teško je vjerovati da će ijedan investitor biti spreman platiti nešto čega na papiru nije vlasnik, uz rizik da država tu imovinu nakon isteka koncesija i prava služnosti preda nekome drugome.

Posao za iduću vladu

Usto, odredbe Zakona o vodama u pitanje dovode i budući investicijski potencijal HEP-a. Naime, iz njih proizlazi i da bi država bila vlasnik svakog novog takvog objekta u koji bi HEP uložio. Primjerice, HEP planira uložiti 600 milijuna eura u projekt Kosinj-Senj, samo da bi svi sagrađeni objekti postali vlasništvo države, a on bi ih koristio temeljem prava služnosti, znatno slabijeg i lakše opozivog prava od prava vlasništva. Stoga se trenutna situacija čini neodrživom, a riješiti se može samo odlukom Ustavnog suda ili izmjenom Zakona. Ništa od toga ne čini se izvjesnim u kratkom roku, pa bi privatizacija HEP-a ipak mogla pričekati iduću Vladu.