Koliko pojedincu u životu doista treba? Koliko odjeće, cipela, mobitela, pa čak i hrane? I je li osjećaj da je čovjek doista živ i vrijedan, prije svega ostaloga, potrebno mjeriti skalom na kojoj se natječe isključivo kupovnom moći? Zazirala sam od otvaranja ove teme sve dok ovoga tjedna na jednom lokalnom portalu grada Križevaca, iz kojega potječem, nisam pročitala vijest o započetim radovima na novom šoping-centru.
Senzacija - napokon je srušena i posljednja zgrada Mesne industrije Križevci, vlasnik čestice sad je Supernova grupa koja će na tom području, neslužbeno se najavljuje, početi gradnju novog trgovačkog centra. U toj nekadašnjoj industrijskoj ulici, onoj istoj u kojoj su davnih dana poslovale i mesna industrija, i Čelik, i Radnik i tadašnji Mlinar - sad je promenada trgovačkih centara čiju mi je isplativost doista teško objasniti. Plodine, Eurospin, uskoro Supernova, a ne treba zaboraviti da Križevci imaju i svoj trgovački centar KTC, nedavno je otvoren Pevex, stigao je tamo i Lidl, a 2019. otvoren je i supermarket Spar koji se prostire na 1200 četvornih metara.
Industriju su, dakle, zamijenile tisuće kvadrata maloprodajnih trgovačkih centara koji se građanima, u nedostatku boljeg, podvaljuju kao “otvaranja novih radnih mjesta”, a krajem zavladala apsurdna ideologija tog novog vrlog svijeta u kojemu logika gradnje maloprodajnih kvadrata stubokom prkosi prirodnim demografskim kretanjima stanovništva. I dok su Križevci od 2011. godine do danas, prema zasad neslužbenim podacima Državnog zavoda za statistiku, izgubili oko dvije tisuće stanovnika, po novosagrađenim maloprodajnim kvadratima reklo bi se da ih se tamo doselilo valjda na desetke tisuća, gladnih i žednih i u redu za slobodna kolica. Križevci su ovdje, naravno, samo nesretni primjer jer se “maloprodajizacija” Lijepe naše po istom modelu kontinuirano odvija već godinama, a građane uvjerava da su rezanje crvene vrpce i limeni orkestar ispred novootvorenog Lidlova dućana dostojna zamjena nekadašnjim tvorničkim trakama.
Vidljivo je to i iz službenih podataka Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koja od 2006. godine prati tržište trgovine na malo mješovitom robom i iz kojih je najlakše moguće iščitati razmjere širenja šopingoholije u Hrvata. I dok je prema podacima iz 2006. godine neto prodajna površina svih prodajnih mjesta u Republici Hrvatskoj iznosila 0,99 milijuna četvornih metara, u 2020. ta brojka doseže već 1,44 milijuna, prema čemu se mreža trgovine u 14 godina povećala za nešto malo manje od 50 posto, dok su podaci o prihodima zabilježili i puno veći rast od toga.
Konkretno, u 2006. godini poduzetnici iz agencijskog izvješća zabilježili su u svojim poslovnim podacima prihode na razini od 22,5 milijardi kuna, a oni su se 14 godina poslije popeli na nešto malo više od 40 milijardi, i tek s prvim naznakama usporavanja u odnosu na godine prije.
Istodobno, demografska slika zemlje kao da je preuzeta iz nekog paralelnog svemira - u posljednjih deset godina, dok je privreda marljivo gradila trgovačke kvadrate, broj stanovnika prvi je put pao na manje od četiri milijuna, a vlasti posegle za najljigavijim demografskim mjerama kojima se doslovno plaća povratak preko granice. Kako onda objasniti pojavu prema kojoj Hrvati izumiru, ali maloprodaja uporno raste?
Između ostaloga, zahvaljujući poražavajućoj strukturi domaćeg gospodarstva koja se bolje nego igdje ocrtava u podacima Eurostata. A prema njima, Hrvatska je samo jedna od pet država članica koja u strukturi ukupne potrošnje kućanstva najviše izdvaja za hranu i kućanske potrepštine. Razlog? Jer je u Hrvatskoj hrana skupa, a trgovačke marže rastegnute do savršenog balansa između zatomljavanja gladi i dosezanja limita bankovnog računa. Drugim riječima, na špeceraju se u Hrvatskoj i dalje okreće najbolja lova. Samo, ne moramo to onda još i stalno ukrašavati lovorikama...
Imate prijedlog za veliku škrticu?
Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
