ANALIZIRALI SMO KOLIKO SU U RECESIJE PALE PLAĆE...

Zaposleni u državnim tvrtkama imaju 67 posto veću plaću od kolega iz privatnih poduzeća [a oni hrane Hrvatsku]

U javnom sektoru i dalje vrijedi pravilo: ne možeš me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi. Politika plaća u njemu je nelogična i rađa negativnu selekciju, ističe Drago Jakovčević, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu
 Elvir Tabaković / CROPIX

ZAGREB - Raditi u državnoj tvrtki u Hrvatskoj prava je meka u usporedbi s radom u privatnoj kompaniji u posljednje tri krzine godine, u kojima se gospodarstvo raspada i kroči putem produljene recesije. Raditi u državnoj ili lokalnoj upravi u odnosu na posao u privatnom sektoru za najveći je broj ljudi pravi zgoditak. Ne samo zbog sigurnosti posla i beneficija nego uz to i zbog veće plaće.

Vapaj privatnika

Najveći broj zaposlenika u državnim tvrtkama imalo je u 2010. godini 67,05 posto veću plaću, koja je iznosila 5045 kuna neto, od najvećeg broja zaposlenih u privatnim poduzećima, koji su iste godine primali 3020 kuna neto mjesečne plaće.

Izračun je to poslovnog servisa Poslovna.hr utemeljen na Fininim podacima, a obuhvaća 65 tisuća poduzeća u Hrvatskoj. Riječ je o medijanu plaće, mjeri koja pokazuje kolika je plaća većine ljudi u jednoj tvrtki, a ne prosječnoj plaći. Prosjek uvijek ispada veći od medijana zato što ga znatno podižu visoke plaće menadžera.

Jaz između plaća u državnim i plaća u privatnim poduzećima od 2008. godine do 2010. godine još se i produbio jer na početku krize koja je zatresla svijet, a potom i Hrvatsku radnici državnih poduzeća bili su 58,29 posto bolje plaćeni od radnika u privatnim tvrtkama.

Uz to, plaće najvećeg broja ljudi u privatnim kompanijama bile su 2010. za 2,58 posto manje u odnosu na 2008., dok su plaće najvećeg broja ljudi u državnim kompanijama u 2010. u odnosu na 2008. narasle za 2,81 posto.

Teret hrvatske krize podnijeli su zaposleni u privatnom sektoru, što dodatno potvrđuje i računica prosječnih plaća temeljena na podacima Državnog zavoda za statistiku, prema kojoj je prosječna plaća u javnom sektoru lani za čak 677 kuna premašivala prosječnu plaću u privatnom sektoru, pri čemu javni sektor u ovom izračunu uz javna poduzeća obuhvaća i državnu i lokalnu upravu te obrazovni i sustav zdravstva.

I to je stvarnost na koju je predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Ivan Ergović proteklog ponedjeljka reagirao vapajem u kojem je rekao da privatni sektor više nema snage.

Idila u HAC-u

Hrvatska, naime, odudara od jednog od temeljnih pravila na kojima počiva tržišna ekonomija, a to je da su plaće u privatnom sektoru, uobičajeno za radnika rizičnijem poslovnom okruženju koji više trči za rezultatom i svuda u svijetu ekonomiju vuče naprijed, više od onih u javnom, tradicionalno sigurnijem sektoru.

Dok su privatna poduzeća i ove godine u očekivanju slabašnog rasta ekonomije od 1 do 1,5 posto zabavljene traženjem načina da još režu troškove, pa i plaće koje su rezali već nekoliko puta, o jednom drugačijem životu u državnoj kompaniji svjedoči primjer Hrvatskih autocesta.

Tvrtka je u ožujku sa sindikatima sklopila novi kolektivni ugovor, a prava zaposlenih su povećana, kao i plaća, čime će se glavni sindikalist Mijat Stanić, predsjednik nezavisnog cestarskog sindikata, rado pohvaliti. - Dogovorili smo da plaće rastu sukladno rastu životnih troškova, jednom godišnje, pa je su nedavno plaće porasle 2,8 posto, nakon što se zadnje usklađivanje radilo još 2008. Troškovi prijevoza se usklađuju s cijenom goriva svaka tri mjeseca.

Sigurne plaće

Regres je nešto manji, ali zato je mjesečna plaća svima veća za oko 100 kuna, a poslodavac svima uplaćuje 150 kuna mjesečno u 3. mirovinski stup iako smo mi htjeli da to bude 500 kuna jer je sada uplata do 6000 kuna godišnje neoporeziva - priča Stanić veselo što je sve pregovorima dogovorio za HAC, koji je jedan od njegovih sedam klijenata. Među klijentima mu je i Bina Istra, tvrtka u većinskom privatnom vlasništvu.

- Oni nam u pravima radnika zaostaju za HAC-om otprilike 20 posto, ali to je zato što mi kao sindikat nismo dugo tamo - kaže Stanić. Plaće u HAC-u Stanić nije vezao uz prihode kompanije ili njezine rezultate.

- Bilo bi neozbiljno podizati plaće za 10 posto ako prihodi budu rasli za 10 posto - kaže sindikalist. - S druge strane, međutim, dogodi li se pad prihoda, plaće neće padati. Rast će budu li rasli troškovi života, primjerice bude li poskupljivala hrana. - Kao sindikat moramo biti optimisti, očekujemo da će prihodi rasti - kaže Stanić.

Neraskidivi kolektivni ugovori koji su lani bili trn u oku Vlade Jadranke Kosor, koja ipak nije uspjela liberalizirati Zakon o radu, do danas su uglavnom ušli u novu fazu, pregovorima su dogovoreni novi, kao u Croatia osiguranju ili HEP-u, a u HŽ Holdingu i dalje je na snazi kolektivni ugovor koji je istekao još prije godinu i pol, a o novom se još pregovara. U Fini i ACI-ju kolektivni su ugovori dogovoreni na neodređeno vrijeme.

Nefleksibilnost hrvatskog tržišta rada jedna je od najvećih kočnica izlaska Hrvatske iz krize.

Kada poslodavci govore o rigidnosti radnoga zakonodavstva, prvenstveno im smeta iznimno komplicirano davanje otkaza, koje im onemogćuje upravljanje radnom snagom tako da zadrže i bolje plate najbolje, a otkaze daju onima koji nedovoljno rade. - U javnom sektoru i dalje vrijedi pravilo: ne možeš me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi.

Politika plaća u njemu je nelogična i rađa negativnu selekciju - kaže Drago Jakovčević, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Pravilo se prelijeva i na privatni sektor, u kojem je zbog krize već izgubljeno i do 200 tisuća radnih mjesta, a plaće su rezane više puta. Protiv rigidnoga radnog zakonodavstva privatni se sektor bori ugovorima na određeno vrijeme i sve duljim probnim rokovima za ugovore na neodređeno vrijeme, koji i za niže pozicije, pa i za blagajnice, traju i do šest mjeseci.

Nedovršena tranzicija

No, je li smanjivanje plaća u javnom sektoru odgovor koji se traži?

- Plaće bi u javnom sektoru trebalo vezati uz učinkovitost, odnosno podijeliti ih na fiksni i varijabilni dio koji bi ovisio o radnom učinku - ističe Zdeslav Šantić, makroekonomist SG Splitske banke.

S time se slaže sugovornik koji je želio ostati anoniman, a koji je nedavno otišao iz državne uprave u prvatni sektor.

Plaće u javnom sekotru, kaže, ne treba smanjivati - štoviše, dijelu ljudi koji rade trebalo bi ih i povećati, no trebalo bi smanjiti broj zaposlenih jer ih je puno posao dobilo preko veze i zapravo ne rade ništa.

- Zbog njih trpe i ostali zaposleni u državnom sektoru. Njih se ne može bolje platiti jer je prevelik broj zaposlenih, od kojih mnogi ne rade ništa, a cijeli kolač za plaće treba rastegnuti na sve zaposlenike bez obzira na to koliko rade - kaže naš sugovornik.

Budući da najvećem broju ljudi nudi veću plaću i sigurniji posao, državni sektor postaje privlačniji tražiteljima posla od privatnog sektora. A to je pokazatelj da Hrvatska nije završila tranziciju iz socijalizma u kapitalizam.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 21:38