TRAŽI SE NOVI OBAMA

Za Bidenovu pobjedu nad Trumpom ključan je odabir potpredsjednice, a jedna žena iskače pred svima

Afroamerikanci bi svojom homogenošću mogli definirati ovogodišnje izbore. Ali treba im lider

Harriet Tubman, Rosa Parks, Martin Luther King Jr., Jesse Jackson, sve su to povijesna imena u borbi Afroamerikanaca za status ljudi, jednakopravnih stanovnika u zemlji u koju su dovedeni počevši od početka 17. stoljeća kao robovi. Ovo je pravo mjesto za jedan citat. Seneka filozof ili Seneka mlađi jedno je od ključnih imena rimske filozofije, ali i politike u prvom stoljeću AD. Iako je ropstvo bilo jedan od ekonomskih principa Rimskog carstva kojem se Seneka nije protivio, svoj je stav o robovima jasno iznio u poznatom 47. pismu Luciliju. “Servi sunt.” Immo homines. “Servi sunt.” Immo contubernales. “Servi sunt.” Immo humiles amici. “Robovi su.” Ali ljudi. “Robovi su.” Ali vjerni pratitelji. “Robovi su.” Ali ponizni prijatelji. I slobodni duhom, kasnije će dodati.

Dodajmo da se u antici robom nije postajalo zbog boje kože već zbog gubitka slobode pa je i filozof Platon jedan dio svog života bio rob. I sada ubrzani pregled povijesti ropstva na Zapadu (prema Hrvatskoj enciklopediji): robovlasništvo iščezava pojavom feudalizma, nakon V. stoljeća, a javlja se početkom 17. stoljeća jer europske kolonije u Americi trebaju radnu snagu. Jeftinu. “Između 1600. i 1900. oko 11,5 mil. robova prevezeno je atlantskim putem na oba američka kontinenta.” Iako formalni začeci rasizma kao ideologije datiraju u kasnije razdoblje, ovo je bila više nego jasna provedba rasizma: ljude crvene kože treba podjarmiti, a oni crne kože, jer su manje vrijedni, radit će besplatno.

Ovih se dana zbog prosvjeda u SAD-u na sve strane govori o ropstvu i rasizmu, ali se zanemaruje povijesni aspekt za koji mislim da je važan. Ropstvo modernog doba gradi društveni model u kojem boja kože postaje diferencijacijski kriterij. I u tome leži srž toga zla koje je izuzetno teško iskorijeniti. Nije bio dovoljan ni građanski rat Sjevera i Juga ni sve predsjedničke uredbe i zakoni: dio bijelaca i dalje smatra da su nadmoćni tamnoputima. I taj se obrazac paradigmatski urezao u tkivo američkog društva i definira ga do danas. Crnaca je bitno više u zatvorima (u relativnim brojkama) nego bijelaca. Crnci teže izlaze iz siromaštva, teže napreduju unutar društvenog sustava i rijetko su na čelnim pozicijama. Pa se tako mogu usporediti sa ženama koje imaju isti problem.

Unatoč imenima navedenim na početku teksta, Afroamerički pokret nikako nije uspio pronaći zajedničku političku platformu. Razlog je za to banalno jednostavan: i unutar te je zajednice postojala stratifikacija (primjerice po liniji Sjever-Jug) koja je onemogućavala formiranje zajedničke političke snage. Konačno, ni bijelci ne pripadaju istim političkim opcijama. Zašto bi onda crnci? Pa će tako prvi Afroamerikanac na jednoj od tri najvažnije političke pozicije u SAD-u (predsjednik, predsjednik Kongresa, državni tajnik) biti Colin Powell tek 2001. i to kao republikanski kadar. Da bi mu zatim bijelci iz administracije, natjeravši ga da brani lažne podatke o iračkom oružju za masovno uništenje u Vijeću sigurnosti UN-a, zauvijek uništili političku karijeru.

Zamijenit će ga Afroamerikanka Condoleezza Rice, republikanka. Konačno, ipak je Velika stara stranka (GOP), kako vole tepati Republikanskoj stranci, ukinula ropstvo. Ali ne i rasizam koji je cvao u američkim saveznim državama koje su bile čvrsto republikansko uporište. Zato su republikanci i pazili da daju prominentna mjesta Afroamerikancima koji su od Kennedyja i Lyndona Johnsona postali demokratsko biračko tijelo.

image
Barack Obama
Christof Stache/AFP

A onda dolazi Barack Obama. Prvi crnac u Bijeloj kući. Na izborima 2008. je glasao 131 milijun ljudi, od toga 76,3 posto su bili bijelci. Afroamerikanci su činili 12,1 posto izašlih birača (s jasnim porastom izlaska s 60,3 posto na izborima 2004. na 65,2 posto 2008.). Bitno je važniji drugi podatak: to su prvi izbori na kojima je broj birača manjina, dakle Afro i Latinoamerikanaca snažno porastao (kod svake skupine za oko dva milijuna uz 600.000 Azijata) dok je broj bijelih birača više manje ostao isti. Ali Obamu su kao “svog” vidjeli crnci kojih je 95 posto glasalo za njega, bitno manje Hispanoamerikanci (67 posto), a kod Amerikanaca azijskog podrijetla postotak je bio 62. Iako će se Donald Trump osam godina kasnije pozivati na “šutljivu većinu” koja će mu donijeti pobjedu, Obama nije bio izbor bijelaca: za njega ih je glasalo 43 posto dok je 55 posto izabralo Johna McCaina. Obama je bio predsjednik manjina. Na izborima 2016. situacija se nije bitno promijenila: za Trumpa je glasalo 54 posto bijelaca (dakle jedan posto manje nego za McCaina), 6 posto Afroamerikanaca i 28 posto Latinoamerikanaca. Ali, Trumpa su podržali birači većinski bjelačkih saveznih država i donijeli mu elektore.

Imali smo dakle dva izborna obrasca: 2008. je većina izabrala Obamu jer su republikanci u posljednje dvije godine svog mandata upropastili zemlju. Plus, Afroamerikanci dobivaju svog političkog lidera. Godine 2016. ekonomska je situacija sve bolja, ali dolazi do pobune bijelog stanovništva saveznih država u kojima čine većinu i gdje je osam godina vlasti “nigera” bilo više nego dovoljno da prigrle Trumpa koji je pojao o “povratku američke moći”. Ove je godine situacija iz temelja promijenjena jer je na djelu pobuna Afroamerikanaca (uz podršku mladih Amerikanaca). Trump je sve do epidemije Covida-19 uspješno čuvao svoju izbornu bazu, bio na nekih 42-45 posto podrške. Epidemija mu je ponudila priliku da pokaže stvarno državničko vodstvo. Prije tri mjeseca sam za Magazin Jutarnjeg lista pisao da Trump neće imati problema s pobjedom na izborima ako ne napravi neku veliku pogrešku. I danas većina Amerikanca vjeruje da će Trump zemlju bolje izvući iz ekonomske krize nego njegov demokratski protukandidat Joe Biden. Iako Biden u posljednjim anketama osvaja nešto više od 50 posto podrške, Trump je pao ispod 40 posto.

Trump je napravio ogromnu pogrešku. Prvo je zabrljao sve što je mogao kad je riječ o epidemiji, svađao se s novinarima, stručnjacima, zamalo smijenio dr. Anthonyja Faucija. S tim bi se još nekako i nosio. Pokret “I can’t breath” pokrenuo je val nezadovoljstva vladavinom Donalda Trumpa. U jezgri su Afroamerikanci koji su još 2013. pokrenuli val prosvjeda Black Lives Matter (Crni su životi važni) - dakle, u doba vladavine Baracka Obame.

Sada su im se pridružili i bijelci (mladi), a Trump je opet napravio sve pogreške koje je mogao: vrijeđa prosvjednike, slika se pred crkvom s Biblijom u ruci, a prije toga su suzavcem rastjerani prosvjednici, prijeti dovođenjem vojske na ulice čemu se suprotstavlja politički vrh Pentagona, ministar obrane Mark Esper koji je tako spasio svoju čast i pokazao da su mu demokracija i građanske slobode ispred odanosti predsjedniku. Javnost traži osobu od integriteta na čelu države. Samo 46 posto Amerikanaca koji se definiraju kao republikanci smatra da je država na pravom putu, pokazala je anketa Reutersa i Ipsosa provedena početkom lipnja. Ovo je prvi put od 2017., kada je skup koji su organizirali bjelački rasisti u Charlottesvilleu u saveznoj državi Virginiji završio nasilnim sukobima s protuprosvjednicima, da je potpora pala tako nisko. Još početkom ožujka, prije nego što je koronavirus zatvorio velike dijelove države, oko 70 posto republikanaca bilo je optimistično u pogledu smjera kojim idu Sjedinjene Države. Ali tvrdo biračko tijelo bjelačkih ekskluzivista je uz Trumpa. Važnu će ulogu odigrati njegovi bijeli birači iz država “fly over” - onih koje se prelijeće kad se putuje s istočne, demokratske na zapadnu, demokratsku obalu SAD-a: Iowa, Kansas, Oklahoma, Montana, primjerice.

No demografija čini svoje. Bijeli birači su u SAD-u s 85 posto ne tako daleke 1996. godine pali na 69 posto lani, sigurno nešto manje na izborima (već 2040. bit će biračka manjina). Bijelo biračko tijelo je sklonije republikancima (53:42), ali tih desetak posto je sada u rukama Afroamerikanaca (9 posto biračkog tijela 1994., a sada 11 posto). I Hispanoamerikanaca, najbrže rastuće manjinske skupine (sa samo 4 posto u 1994. na sadašnjih 11 posto). Ali, oni su i na navedenim usporednim rezultatima pokazali da nisu jedinstveni. Koliko god bili iskorištavani, zlostavljani, nikad nisu bili robovi. I zato se na društvenoj ljestvici vide stepenicu iznad crnaca i ne dijele njihovu sklonost prosvjedima. Zato između njih i crnaca postoji razlika u političkoj afilijaciji: Hispanoamerikanci bi možda glasali jedinstvenije samo za hispanoameričkog kandidata. A njega nema. Dovoljno je da ponove stav iz 2008. i Trump nestaje. A njegov tretman te manjinske skupine na južnoj granici SAD-a svakako će utjecati na njihovu biračku odluku. No treba zapamtiti da između dvije najveće manjinske skupine postoji esencijalna diferencija koja će imati dugoročne učinke na budućnost SAD-a.

U posljednjem istraživanju Pew Researcha s početka lipnja, kad je riječ o Afroamerikancima situacija je više nego jasna: 83 posto se identificira ili naginje Demokratskoj stranci, u usporedbi sa samo 10 posto koji kažu da su republikanci. Kod Hispanoamerikanaca je situacija 63:29 posto u korist demokrata. Ostale manjine također rastu i sada čine 8 posto biračkog tijela, a među njima su najbrojniji Amerikanci azijskog podrijetla: 72 posto je uz demokrate, a 17 posto uz republikance. I oni se drže dalje od prosvjeda, što se može objasniti urezanim kolektivnim sjećanjem na posljedice prosvjeda u zemljama iz kojih su došli, a što se katkad, zbog snažnih obiteljskih veza, širi u drugu i treću generaciju.

Afroamerikanci bi svojom homogenošću mogli definirati ovogodišnje izbore. Ali treba im lider, novi Obama. Demokrati imaju odgovor za bijelce, to je Biden, katolik, pa stoga prihvatljiv i velikom broju Hispanoamerikanaca. Ali on je kandidat koji ima ozbiljnih problema s crncima. Nedavno je izjavio da Afroamerikanac koji glasa za Trumpa “nije crn”. Afroamerička zajednica pamti njegov glas za kazneni zakon 1994. koji je za posljedicu imao, tvrde, dodatno povećanje broja crnaca u američkim zatvorima gdje su ionako relativno najzastupljeniji. A ima toga još, primjerice suradnja sa segregacionistima. Crnci pamte i njegove izjave ne doživljavaju kao gafove.

Odgovor je jasan: Biden mora za potpredsjednicu kandidirati Afroamerikanku. Otpadaju Amy Klobuchar, Elizabeth Warren. Pitanje je tko ostaje u igri. Jer pravi će odabir osigurati jedinstvo afroameričkog biračkog tijela. Ali, budući da je riječ o ženi, dovesti i birače te izuzetno važne skupine koja se još 2016. pobunila protiv Trumpa, a ni sada mu nije sklona. Ulog je tim veći što je Biden jasno rekao da, s obzirom na dob (ima 77 godina), ne kani tražiti drugi mandat. Dakle, pobjednička potpredsjednica je izgledna predsjednica 2024. ako eventualna Bidenova administracija provede barem dio društvenih reformi koje traže prosvjednici na ulicama kako bi se barem u percepciji smanjila nejednakost, a stvarno barem na srednje staze. Jer, to je u Americi moguće. Još 1960-ih su brakovi među ljudima različite boje kože bili zabranjeni u 16 saveznih država. Danas ih podržava 90 posto Amerikanaca. Drugi je uvjet da izvuku zemlju iz ekonomske krize, ali to vjerojatno neće biti veći problem. Veći je sada Trumpu kojem se na vrat sručio porast nezaposlenosti i usporavanje gospodarskog rasta: Jimmy Carter i George H. W. Bush izgubili su izbore zbog ekonomskih razloga. Prvi zbog inflacije, drugi zbog recesije.

image
Kamala Harris
Alex Wong/AFP

The Washington Post predlaže Kamalu Harris. Složio bih se, riječ je o politički apsolutno najartikuliranijoj kandidatkinji u demokratskom predizbornom procesu. Ima političko iskustvo, osjećaj za trenutak (napuštanje predizborne kampanje), dobar javni nastup. Ali nije prava Afroamerikanka: pokojna majka joj je Indijka, a otac s Jamajke. Oboje su bili znanstvenici, profesori, dakle ne dolazi iz potlačene skupine. I stiže iz Kalifornije. Biden treba glasove američkog juga i “fly over” država. Stacey Abrams je za 55.000 glasova prije dvije godine izgubila izbore za guvernericu Georgije. Prošle je godina održala vrlo dobar protuodgovor na Trumpovo izvješće o stanju nacije. Dolazi iz klasične afroameričke obitelji srednje klase. Glavna joj je zamjerka nedostatak iskustva u saveznoj politici, posebno vanjskoj i obrambenoj, ali ima četiri godine vremena da se dobro pripremi za pravu borbu 2024. Val Demings je kongresnica s Floride. Što joj je veliki plus jer se u toj saveznoj državi dobivaju izbori. Trump je na Floridu, u Jacksonville, preselio republikansku konvenciju na kojoj će dobiti predsjedničku nominaciju. Zastupnica Demings je bila policajka u Orlandu i ondje postala prvom Afroamerikankom šeficom policije. Njezin je muž bio prvi crnac na tom položaju. I dolazi iz siromašne obitelji što stalno napominje. U dva mandata u Kongresu stekla je političko iskustvo.

Predloženim bih imenima dodao još jedno. Muriel E. Bowser, crna gradonačelnica glavnog američkog grada koja je sjajno reagirala na prosvjede i ušla u otvoreni rat s Trumpom: trg u blizini Bijele kuće je preimenovala u Black Lives Matter, a zatim na ulici do 16. avenije, jedne od ključnih u gradu, napisala taj slogan ogromnim slovima. Zvijezda trenutka, jest, ali i mogući jack-pot: samohrana majka (usvojila je dijete) koja dosad nije izgubila niti jedne izbore. Do izbora je još pet mjeseci, a Bidenov uspjeh ovisi prije svega o vođenju stvarne kampanje koja bi mogla započeti kad se epidemija smiri. I o izboru potpredsjednice koja mu mora mobilizirati Afroamerikance da budu na razini 2008. godine. Harris i Demings bile bi snažan motor ove kampanje, a ni Abrams ne bi bila loš izbor. Mora se samo čuvati neke Sarah Palin koja je dotukla McCaina 2008. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 22:42