VRTIĆKI ODGAJATELJI KAŽU DA SU EPIDEMIOLOŠKE MJERE POTPUNO NEPROVEDIVE 'Moramo držati udaljenost, a djeca ne smiju imati igračke. Što da rade?'

Vrtićki odgajatelji krajnje su zabrinuti zbog epidemioloških mjera koje su izdane kako bi vrtići mogli ponovno profunkcionirati. Smatraju ih krajnje neprovedivima, na mahove i potpuno bizarnima, jer bi takav način rada u potpunosti onemogućio normalan odgojno-obrazovni rad, dok bi u nekim slučajevima mogao ostaviti i psihičke posljedice kod djece.

Stoga su institucijama i javnosti poslali poduže otvoreno pismo u kojem ističu kako se žele vratiti na posao, ali nije im jasno kako da ga obavljaju s obzirom na izdane mjere.

Primjerice, u mjerama se navodi održavanje fizičke distance, što je s pedagoškog standarda neprovedivo.

Nelogičnosti

- Jedna od specifičnosti ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja je činjenica da se ostvaruje upravo u situacijama fizičke i socijalne blizine, a ne distance. Štoviše, i sama njega smatra se dijelom odgojno-obrazovnog procesa u kojemu odgajatelj upravo u izravnoj interakciji s djetetom ostvaruje emocionalnu prisnost i povezanost. Fizička i socijalna blizina djece međusobno te djece s odgajateljem osnove su ne samo kvalitete odgojno-obrazovnog procesa nego i osjećaja bazične sigurnosti djece što nerijetko uključuje i zagrljaj. U tom smislu, inzistiranje na fizičkoj i socijalnoj udaljenosti moglo bi imati nepovoljan utjecaj na razvoj djece a možda izazvati i neke ozbiljnije psihičke te emocionalne posljedice - objašnjavaju odgajatelji.

S druge strane, zabranjuje se upotreba različitih didaktičkih igračaka koje nisu perive, poput gline, kukuruza...

- To bi značilo izbacivanje iz uporabe većine materijala kojima se djeca u vrtiću bave čime bi im se uskratila većina istraživačkih, stvaralačkih i svih drugih aktivnosti. ZPostavlja se pitanje što bi djeca svo vrijeme u vrtiću uopće radila, a osobito uzevši u obzir još i ranije navedenu fizičku i socijalnu distancu - opisuju još jednu nelogičnost.

Mnogo je, kažu, problema. Kako odlučiti kojih devetero djece smije u vrtić, a koga poslati kući? Kako to objasniti roditeljima i pritom im uskratiti pravo koje su stekli upisom djeteta u ustanovu. Zatim, kako da odgajatelji procijene zdravstveno stanje djeteta? I što bi trebalo značiti da odgajatelji koji imaju simptome ostanu kod kuće - znači li to bolovanje, godišnji odmor ili kako će biti regulirano s obzirom na radne obveze?

Pismo koje otvara niz teško odgovorivih pitanja prenosimo u cijelosti.

Potaknuti Uputom za sprječavanje i suzbijanje epidemije Covid-19 za ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te osnovnoškolske ustanove kojima je osigurana mogućnost zbrinjavanja djece rane i predškolske dobi te učenika koji pohađaju razrednu nastavu, koju je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 29. travnja 2020. godine, odgojitelji predškolske djece okupljenih na platformi SIDRO - odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću upućuju


​​​​ OTVORENO PISMO

javnosti, medijima i nadležnim ustanovama


Svjesni težine situacije izazvane krizom izazvanom epidemijom virusom Covid-19, a profesionalno odgovorni za sigurnost i kvalitetu odgojno-obrazovnoga rada s djecom koja su nam u ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje povjerena, izražavamo svoju duboku zabrinutost sadržajem Uputa za sprječavanje i suzbijanje epidemije Covid-19 za ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te osnovnoškolske ustanove kojima je osigurana mogućnost zbrinjavanja djece rane i predškolske dobi te učenika koji pohađaju razrednu nastavu, koju je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 29. travnja 2020. godine.
Naime, veći dio preporuka navedenih u Uputi ne smatramo provedivim na način iza kojega bismo mogli profesionalno stajati a niti smo u mogućnosti preuzeti odgovornost za sigurnost djece tj. njihovo zdravlje u mjeri koju smatramo dostatnom. U nastavku ćemo ukratko obrazložiti razlog naše odluke da se u tom smislu obratimo javnosti, medijima i nadležnim ustanovama.

U navedenoj Uputi stoji preporuka da djeca i osoblje/djelatnici s raznim kroničnim bolestima i oštećenjima kao i djeca čiji roditelji/skrbnici ili ukućani imaju neku od navedenih bolesti, ostanu kod kuće. Međutim, nije definiran status osoblja/djelatnika koji iz ovih razloga ostaju kod kuće - hoće li to biti riješeno bolovanjem, godišnjim odmorom, slobodnim danima ili na neki drugi način? Držimo da je potrebno preciznije odrediti sintagmu „ostajanje kod kuće“ u odnosu na radne obveze i prava osoblja/ djelatnika.

Isto tako, osoblje/djelatnici ustanove ranog odgoja i obrazovanja (vrtića) ne raspolažu instrumentima/alatima kojima bi mogli utvrditi zdravstveni status djece i njihovih obitelji te donijeti odgovornu odluku o nužnosti pohađanja vrtića. Uz to, smatramo i da nije zadatak odgojitelja roditelje uvjeravati kako djecu ne bi trebali dovoditi u vrtić a niti provjeravati je li njihova odluka da ih dovode opravdana. Jer, roditelji imaju pravo svoju djecu koja su upisana u vrtić u njega i dovoditi. Upravo zbog svoje profesionalne odgovornosti, takav oblik selekcioniranja (ili diskriminiranja?) djece teško možemo prihvatiti.

U Uputi se također navodi i preporuka organiziranja odgojno-obrazovnog rada koji u što većoj mjeri uključuje fizičko i socijalno distanciranje te pojačanu osobnu higijenu i higijenu prostora. Također se preporučuje i da se njega djeteta provodi u što kraćem vremenu. Ove preporuke u vrtiću ne bi bile ostvarive čak ni kad većina ustanova u Republici Hrvatskoj ne bi bila dodatno opterećena prevelikim brojem djece, a to jest. U veliki broj vrtića RH upisan je znatno veći broj djece nego je to propisano Pedagoškim standardom.

Uz to, jedna od specifičnosti ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja je činjenica da se ostvaruje upravo u situacijama fizičke i socijalne blizine, a ne distance. Štoviše, i sama njega smatra se dijelom odgojno-obrazovnog procesa u kojemu odgajatelj upravo u izravnoj interakciji s djetetom ostvaruje emocionalnu prisnost i povezanost. Fizička i socijalna blizina djece međusobno te djece s odgajateljem osnove su ne samo kvalitete odgojno-obrazovnog procesa nego i osjećaja bazične sigurnosti djece što nerijetko uključuje i zagrljaj. U tom smislu, inzistiranje na fizičkoj i socijalnoj udaljenosti moglo bi imati nepovoljan utjecaj na razvoj djece a možda izazvati i neke ozbiljnije psihičke te emocionalne posljedice. To se posebno odnosi na mlađu i osjetljiviju djecu.

Dodamo li tome vjerojatnost da će istodobno biti i smanjen broj stručnih djelatnika, a što je još gore, činjenicu da većina djece neće biti u mogućnosti vrijeme provoditi sa svojim matičnim odgajateljem, na kojega su navikla i s kojim su ostvarila socio-emocionalnu povezanost, broj i težina problema koji bi se kod djece mogli pojaviti raste obrnuto proporcionalno njihovoj dobi. U ranoj i predškolskoj dobi nije dostatno osigurati zadovoljavajući broj (nekih imaginarnih) osoba tj. djelatnika ustanove nego je izizetno važno da to budu upravo njihovi odgajatelji – jednako tako kad je riječ o onima koji ih ujutro dočekuju i prihvaćaju, kao i onima koji s djecom tijekom dana borave i rade. U ranoj i predškolskoj dobi osjećaj povezanosti i povjerenja od presudnog je značaja a osobito u razdobljima nesigurnosti, neizvjesnosti i straha, koje su djeca u posljednje vrijeme u svojim obiteljima iskusila.

Nadalje, u Uputi se kao maksimalan broj djece koja bi smjela biti prisutna u određenom prostoru tj. odgojno-obrazovnoj skupini, navodi devet. Posve je nejasno kako bi osoblje vrtića moglo određivati koja su to djeca koja uživaju „privilegiju“ ulaska u vrtić dok ju druga neće imati. Kao odgojitelji, lako bismo se mogli naći u situaciji da neku djecu s kojom godinama radimo i koju iz tog razloga smatramo „našom“, u određenom trenutku više ne možemo primiti, što bi nas primoralo da odstupimo od centralnog dijela svoje profesionalne etike a to je osiguranje jednakih prava za svu djecu.

U Uputi se navode tzv. „odstupanja“ koja se mogu pojaviti u odnosu na očekivana ponašanja djece. Takva kvalifikacija odražava nerazumijevanje osnovnih razvojnih značajki djece rane i predškolske dobi kao i suštine odgojno-obrazovnog rada odgajatelja. Naime, osnovne značajke djece nisu nesposobnost razumijevanja uputa, nespretnost niti nedoraslost, kako se to ovdje opisuje, nego su to njihova znatiželja, inicijativa, istraživački duh, potreba za kretanjem, interakcijom s fizičkim i socijalnim okruženjem iz kojih mi deriviramo svoju profesionalnu ulogu. Pridržavajući se Upute, znači, morali bismo odstupiti od svega onoga što smo dosad smatrali glavnim alatom naše profesije.

Uputa također sadržava i niz preporuka koje se ne tiču izravno odgojno-obrazovnog rada nego higijensko-zaštitnih mjera ali su u vrtiću također teško provedive. Primjerice, mnoge prostorije u kojima djeca borave nemaju direktan izlaz na balkone, terase ili u dvorišta. Također, većina prostorija ima toalet uz samu prostoriju, bez prozora i mogućnosti provjetravanja. U uvjetima u kojima jedan odgojitelj radi s devetero djece jasličke dobi, pri čemu druge odrasle osobe ne smiju ulaziti u prostor, nije jasno ni tko treba vršiti dezinfekciju tog prostora i toaleta. Prolazak kroz zajedničke prostore je neminovan, budući da u većini slučajeva hodnici služe kao dječje garderobe, i jedini su put prema dvorištu ili izlasku iz ustanove. Poticanje djece da na svom putu ne dodiruju ništa neće dati rezultate koji se ovdje navode, jer to naprosto nije u dječjoj prirodi.

Nije zanemariva ni činjenica da u većem broju slučajeva jednu kupaonicu dijele dvije odgojne skupine te se ukupnom vremenu prijema djece mora dodati i vrijeme čekanja da se kupaonica oslobodi. Valja naglasiti i da je vrijeme od desetak minuta prekratko da bi se dijete jasličke dob odvelo u drugi prostor i tamo ga se presvuklo, odvelo u kupaonicu gdje bi se čekao red, opralo ruke, vratilo ga u sobu, nakon čega bi odgajatelj oprao ruke i otišao po sljedeće dijete… To bi se vrijeme zasigurno i produžilo, što znači da bi odgojitelj još duži period bio odsutan iz skupine, dok bi djecu ''čuvala'' neka druga odrasla osoba za koju se ne zna tko je. U isto vrijeme odvijao bi se takav prijem djece u prosječno desetak odgojno-obrazovnih skupina, pa je razumljivo da ne bi postojalo toliko ''drugih odraslih osoba'' koje bi sve to mogle provesti na način kako je u Uputi predloženo. Nadalje, garderobe se uglavnom nalaze na hodnicima, kojima prolazi veći broj djece iz svih skupina. Budući da roditelji uglavnom imaju jednako radno vrijeme, za očekivati je kako će se u isto vrijeme i dovesti djecu u vrtić.

Neizvediva je i preporuka koja se odnosi na organizaciji rada ustanove, primjerice dio u kojemu je riječ o radu u turnusima. Važno je znati da odgajatelji u neposrednom radu s djecom provode 5,5-6 sati zbog zahtjevnosti posla i zakonskih odredbi koji u tom smislu, njihovo radno vrijeme uređuju. Uzmemo li u obzir da su djeca u vrtiće upisana uglavnom u 10 satne programe, evidentno je da je potrebno najmanje dva odgojitelja po skupini. Uobičajeno tako i jest te se odgojitelji, posebice u jasličkim skupinama, nužno „preklapaju“ u svojoj satnici, kako bi mogli ispuniti sve zadaće i zadovoljiti sve potrebe djece u skupini. U Uputi se to „preklapanje“ zabranjuje što u praksi znači da bi jedan odgojitelj radio s, primjerice, 9 djece jasličke dobi. To ne samo da je u suprotnosti s propisima koji uređuju predškolski odgoj i obrazovanje nego zapravo, u velikom dijelu onemogućuje obavljanje odgajateljskog posla uopće.

U Uputi se također navodi kako u planiranju didaktičke opreme treba dati prednosti opremi glatkih, tvrdih površina koje se lako operu deterdžentom i vodom. Isto tako, zabranjeno je korištenje materijala kao što su kinetički pijesak, glina, kukuruz, riža i sl., te svih igračaka koje se ne mogu oprati deterdžentom (deterdžent za suđe) i vodom. Ovaj zahtjev organizaciju odgojno-obrazovnog procesa vrtića zapravo onemogućuje. Naime, to bi značilo izbacivanje iz uporabe većine materijala kojima se djeca tijekom svojeg boravka u vrtiću bave čime bi im se uskratila većina istraživačkih, stvaralačkih i svih drugih aktivnosti na koje su navikla i koje im se u oblikovanju odgojno-obrazovnog procesa trebaju osigurati. Zapravo, postavlja se pitanje što bi djeca svo vrijeme u vrtiću uopće radila, a osobito uzevši u obzir još i ranije navedenu fizičku i socijalnu distancu.

U Uputi stoji i da je neophodno osigurati dozatore za dezinfekciju ruku djece i odraslih i slično. Uobičajeno stanje u većini vrtića u Republici Hrvatskoj je nedostatak sapuna, tople vode, papirnatih ručnika, čaša i slično i ta sredstva nerijetko donose sami roditelji o svojem vlastitom trošku. Kako odgojitelji nemaju utjecaj na nabavu ovih sredstava za vrtić, nije realno da za osiguranje takvog, u mnogočemu zahtjevnijeg higijenskog standarda od uobičajenog, mogu preuzeti odgovornost.

Uz sve navedeno, uočljivo je i kako Uputa već unaprijed predmnijeva odstupanja od preporuka koje ona sama navodi, što prilično jasno implicira njihovu neizvedivost. A samim time, svjedoči o tome da se odgovornost za ishod pokušava prebaciti na onoga koji te preporuke treba provesti u praksu. Tu odgovornost, očito, trebaju preuzeti roditelji i djelatnici vrtića, koji o samoj epidemiološkoj problematici nemaju dostatna znanja na kojima bi mogli temeljiti donošenje ozbiljnih i odgovornih odluka. Drugim riječima, od djelatnika vrtića se traži djelovanje u zoni krajnje nepoznatog i nesigurnog, a kako su svjesni mogućih opasnosti, da toj opasnosti isto tako svjesno izlažu djecu i njihove obitelji kao i sebe same.

Sažmemo li izneseno, stavljeni smo u situaciju u kojoj se od nas traži da organiziramo odgojno-obrazovni rad u vrtiću na način koji u mnogo čemu kolidira s našim poznavanjem struke, našom profesionalnom odgovornošću i našim realnim kapacitetima. Uvjereni smo da bi se određeni dio ovog problema izbjegao da je u sastavljanju Upute sudjelovala naša struka a koliko nam je poznato, to nije bio slučaj.

Isto tako, od nas se traži za zadovoljimo higijenske standarde za koje nemamo prostorno-materijalne, kadrovske a niti sanitarne uvjete. Također, nemamo niti bilo kakvu garanciju da će oni, barem u određenom dijelu, biti osigurani.

I napokon, od nas se traži da preuzmemo odgovornost za zdravlje i sigurnost djece uz Upute koje su nejasne i kontradiktorne tj. da sami donosimo odluke o područjima o kojima ne znamo dovoljno jer izlaze iz okvira naše stručne osposobljenosti.

Kako nismo uspjeli doprijeti do osoba i institucija relevantnih za sastavljanje Upute, a našu se struku u sastavljanju Upute u cijelosti zaobišlo, odlučili smo svoju zabrinutost iskazati ovim putem.

Posebno ističemo kako ne izbjegavamo povratak na naša radna mjesta te nastavak odgojno-obrazovnog rada s djecom za koju smo profesionalno odgovorni. Posve suprotno od toga, želimo se što prije vratiti u svoje ustanove i nastaviti s našim radom. Međutim, izražavamo svoju duboku zabrinutost zbog činjenice da vrtići u ovom trenutku nisu spremni za povratak djece i odgojno-obrazovnih djelatnika na način koji bi mogao odgovoriti na specifične zahtjeve odgoja i obrazovanja djece rane i predškolske dobi niti zadovoljiti zdravstveno-higijenske standarde nužne za očuvanje zdravlja i života djece, njihovih obitelji i djelatnika vrtića.

Stoga apeliramo na Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Stožer civilne zaštite, resorno ministarstvo i osnivače vrtića da potaknu reviziju Upute za sprječavanje i suzbijanje epidemije Covid-19 za ustanove ranog i predškolskog odgoja uz konzultiranje pedagoške struke i na temelju procjene realnog stanja i mogućnosti u većini vrtića u Republici Hrvatskoj donesu odluku o (sigurnom!) povratku djece u vrtiće.

S postovanjem, Inicijativa odgojitelja predškolske djece okupljenih na platformi SIDRO - odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću