Kako god je pizza od priproste, neugledne i jadne sirotinjske spize talijanskog juga postala planetarna uspješnica, tako bi nova gastronomska zvijezda hrvatske scene mogao postati unikatni i jedinstveni - vodički kulen. Vodiško - a može i vodičko - kulenje, a onda isto tako može i kulinje, kako ga Vodičani zovu u množini, autohtona je i tradicionalna zimska spiza koja je ne tako davnih godina, prije turističkog buma i obilance koju je donio, ovo lipo misto pokraj magistrale spašavao od glada, piše Šibenski.
Svaka je vodička kuća, priča Divna Bareša-Pipalova, ako nije mogla više, gojila barenko po jednog malog prajčića za zimu. I od tog bi se blagoslovljenoig gudina iskoristilo baš sve. A posebno - 'čriva', kako Vodičani zovu crijeva. To je bija delikates, od kojeg su drugi radili krvavice, a Vodičani ne - nego svoje kulenje!
- A znate zašto nisu? Zato što su u većini bili sirotinja. U krvavice pored krvi, šta in samo ime kaže, ide i brašno i to kukuruzno. A njega ni bilo! Ko će ga dat! Zato su se 'čriva' punila s onin šta se dalo naći po polju. Moja mater Dobrila, Dobrila Juričev Sudac, koja ima 93 godine, je mene naučila sve oko toga raditi - i drobove prati, i kulenje praviti. I takvi smo svi, radišni do dana današnjeg ostali, svih nas devet braće i sestara, koliko nas je imala. I svi smo fala Bogu, živi, osin jedne sestre. Svi nas u Vodicama znaju! Ja i ova druga jedna sestra, znali bi otići kod mesara, i doniti i oprati po 12 drobova, odniti na more, oprati. Sve na ruke! - priča Divna Pipalova.
Ispričala je što sve ide u kulenje - 'Ide zelje, blitva, i to ona starija, tvrđa, angriž - tako van Vodičani zovu riže - pa pazdej, petrusimen, mesa ide svinjsko. I salo ide, od čriva, od kulenja!- diktira meštrica. Što je pazdej ili pazdelj?
- Bravo, to van je jedan samonikli divlji luk, koji raste najviše u zdrači. I zato svak onaj ko ga bere ima vako raskrvavljene, iščeprljane ruke ka ja sada! - smije se Divna. U kulenje su još, u stare zemane, išli i srce, pluća, a meso, koje se danas stavlja, i to od plećke, prije se nije stavljalo. Štedilo se za druge stvari! Ništa brašno, brašna nije bilo! - priča. Prije su tog kulenja svi bili željni, to je bila prava zimska spiza, osobito oko Božića, kad bi udarile bure i mrazovi. Da ga je bilo! A danas, kad ima svega, kad niko nije željan ničeg, Vodičani su se zaželili - kulenja. Sirotinjske spize iz kužina svojih matera, mirisa i ukusa iz ditinjstva, iz tisnih i toplih kužina, koje samo kulinje more vra(t)iti! Ka u Gibonnijevoj pismi, šta je piva Tedi Spalato 'Kad bura me prene, a noć dušu zgrije, sidnen di bi otac sidija prije, kroz pirju tocin, svoj život na stol, sparan kapje smija a prolivan bol', piše Šibenski.
Zato nije čudno da mnogi ne žale za njih dati i po 120 kuna za kilogram. I zato je Divna, koja već otprije ima obrt za pravljenje kroštula i fritula, po kojima je poznata, došla na ideju da bi mogla proizvodit i - kulenje. Vodiško, pravo, autohtono, unikatno.
- Eto, već u susjednom Tribunju, od kojeg ih dijeli fafarinka - to je službena granica - rade ih drukčije. Oni pored blitve, meću u njih krv, a mi ne! Moja svekrva, Juba, Jubica Barešina, Pipalova, ima knjigu u kojoj je sto godina stara riceta, po kojoj ih ja još i danas radin! Ma ja van volin sve radit! Ali, ne cijene se u nas baš puno ljudi radnici. Ne! Nego se više cijenu oni drugi, neradnici. I to me muči! Slobodno to stavite u novine, obavezno mi to stavite. Nemojte mi to zaboravit! - otvara nam dušu.
- Zovu me svugdi da dođen s fritulama i kroštulama, naručuju ih iz Primoštena, Tribunja, Biograda, Pakoštana, kad šta organiziraju, jedino me ovi moji ne zovu! Najmanje! Zvali su me jedan, ili dva puta! Metni to, neka se zna! Evo, mećen. I mogli bi ovo kulenje zaštiti, kao vodičku znamenitost, kako to ide već ide službeno, napominje Divna.
A ja se slažem s njom. I ako Ante Cukrov Desto, vodički gradonačelnik ovo čita, neka cilu tu proceduru malo ubrza. Pa bi Vodice i vodički turizam mogli dobiti još jednu jaku kartu - vodički kulen. A berači autohtonog bilja, koje sustavno, iz sezone u sezonu, obrazuje neumorni vodički 'lovac na bilje' i Ante Sladoljev Gujo, u suradnji sa sjajnom Martinom Tabulom, iz vodičke Gradske knjižnice, s kojima traže 'turi turi' travu, 'mačja muda' i 'grzduju' po vodičkin poljima, mogli bi, zbog vodičkog kulena u koji ide, postati traženo zanimanje.
I to je način da se ne kopa i ne žgobaje, ali da se isto tako živi na svojoj zemlji i od svoje zemlje, od naslijeđa naših pokojnika, njihovih truda i znanja, koja smo pomalo oholo i olako zaboravili, a sada ih ponovno otkrivamo. Pa nam to znanje, ta tradicija, koju učeni i obrazovani zovu 'nematerijalna kulturna baština' na koncu dođe i izađe čak i vrijednija i dragocjenija od ove, od kamena i betona izgrađene. Izađe sirotinjski kulen od blitve i sala jednako vrijedan kao i kilogram najfinijeg pršuta. Kojeg možete pojesti bilo gdje, ali kulen, s pričom o njemu - samo u Vodicama.