Vodeći hrvatski infektolog: Granice su prerano otvorene, to bi nam se moglo osvetiti najesen

Dr. Marko Kutleša sa strepnjom prati aktualnu dramu s koronavirusom. Šef Odjela intenzivne njege u zagrebačkoj Klinici za zarazne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” previše je prošao u prvom valu Covida-19 da ne bi osjećao trnce kad svakim danom čuje veću brojku oboljelih nego dan prije.

Strepi i kao liječnik i kao čovjek. Covid-19 donio mu je dugu odvojenost od obitelji. Stanovali su na istoj adresi, u dva stana. Vidjeli su se samo na stubištu pri njegovu povratku s posla. Dr. Kutleša bi ženi i troje djece tek mahnuo s dovratka malog, jednosobnog stana kojim se služio kako ne bi, ne daj Bože, iz bolnice donio virus i zarazio obitelj. Čovjeku kojemu je primarno, kaže, biti dobar suprug, otac i prijatelj, takvo je što teško padalo. Prirodna nestrpljivost nije mu olakšavala.

Ujutro iznova. Nelagoda pri odlasku, pa kratka vožnja pitomim dijelom Zagreba - s Britanca preko Cmroka do Zvijezde - u susret bolesti i smrti.

U 40-ak je dana - od početka ožujka do sredine svibnja - od 30 oboljelih od Covida-19, priključenih na respirator na Odjelu intenzivne njege u Zaraznoj bolnici, umrlo njih 18. Surovom statistikom, 60 posto. Znatno više muškaraca nego žena.
Iako po prirodi optimist, dr. Kutleša je jako zabrinut. Zbog naglog izlaska iz lockdowna i potpunog otvaranja zemlje situacija mu ne sluti na dobro.

Pitali smo ga za komentar drugog vala pandemije. Digresija:

- Prije svega želim reći, budući da se kod nas sve gleda kroz politiku, da nisam član ni simpatizer niti jedne stranke. Ponajmanje ove dvije najveće, koje su imale priliku od Hrvatske napraviti bolju državu, a napravile su, nažalost, državu prožetu korupcijom. Drugi val? On je, nažalost, očekivan. Pravu situaciju vidjet ćemo na jesen.

Smatrate li da se Hrvatska prerano otvorila? Zapravo usred epidemije koja se tek nakratko stišala?

- U popuštanje mjera je sigurno trebalo ići, ali da je to bilo prenaglo, jest i da se nisu tako lako trebale otvoriti granice, nisu. Sad se to pokazuje kao pogreška. Znam da treba balansirati između ekonomije i zdravlja ljudi, ali smatram da bi zdravlje trebalo biti na prvome mjestu. S druge strane, turistička sezona ionako će biti slaba i ne znam hoćemo li baš puno dobiti tim otvaranjem. Sad imamo situaciju kao da mjera nikad nije niti bilo, a bilo ih je. Prvi smo udar uspješno suzbili i epidemiološka je situacija bila dobra, a potom smo sve to profućkali. I sad smo opet na broju oboljelih kao na vrhuncu pandemije. Jučer je bio drugi najveći broj zaraženih od početka pandemije. I mislim da to neće tako brzo popustiti. Osobito jer sad imamo i lokalnu transmisiju.

Upravo se politiku krivi da je svojim miješanjem u zdravstvenu struku krivac za loše odluke.

- Stožer je na početku radio odličan posao, a kad su stvar stavili pod kontrolu, počelo se popuštati i na bolesti skupljati političke poene te situaciju koristiti za PR. To je moj dojam kao građanina. Teško da bi bilo koji epidemiolog sam išao na tako naglo otvaranje. Činjenica je da se sve manje pitalo struku, a pita ih se tek sad kad se situacija iznova zahuktala. U međuvremenu se radilo po čisto političkoj odluci.

Trebalo se pripremiti za izbore, kažu.

- Ne usudim se biti pametan i reći najbolji timing izbora jer o tome ne znam ništa. No, sigurno znam da su izbori utjecali utoliko da se i politika same borbe s pandemijom promijenila zbog izbora. Tu nema dvojbe.

Vjerojatno vam je sve to mučno promatrati. Dobro se sjećate kako je to izgledalo na Odjelu intenzivne njege?

- Nikad to neću zaboraviti. Situacija je bila specifična. Novi virus, nepoznata bolest, teško bolesni i umirući ljudi. U jednom je trenutku bilo iznimno teško, naučili smo to savladati svi zajedno, cijeli medicinski timovi s liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima... Kad ljudi završe intubirani u mehaničkoj ventilaciji, smrtnost je, piše literatura, visoka. No, literatura je jedno, a svakodnevno umiranje pred vašim očima nešto posve drugo.

Jesu li ti najteži pacijenti bili redom starije dobi s liječničkim dijagnozama?

- Prosjek godina bio je nešto niži od 70, svi jesu otprije bili narušenog zdravlja, ali premali je to uzorak za statistiku. Imali smo nekoliko mlađih pacijenata, najmlađi je imao 32 godine i uspješno je izliječen otišao doma. Jedna je gospođa na respiratoru bila 40-ak dana i također je uspješno izliječena. Drugih 18, nažalost, nije bilo te sreće.

Kakva je danas situacija na Odjelu intenzivne njege?

- Na sreću, nemamo pacijente od Covida-19 na respiratoru, ali u bolnici ih je svaki dan sve više. Točan broj ne znam jer raste iz dana u dan, ali nekoliko desetaka je sigurno. Zahuktava se situacija i moramo se hitno iznova reorganizirati.

Jesu li bolnice zadržale posebne odjele za Covid-19?

- Koliko ja shvaćam, eskalira li virus, bolnice su spremne za novu, izvanrednu situaciju. Znam da se naša bolnica otvorila i za druge pacijente, no sad se iznova vraćamo u Covid bolnicu. Na početku pandemije smo se, zbog nedostatne infrastrukture, spojili s još dva odjela.

Je li netko od vašeg osoblja bio zaražen?

- Fala dragom Bogu, nije.

Svojim vrludanjem Stožer danas šalje kontradiktorne poruke. Koju biste poruku vi poslali?

- Sigurno je da su odluke teške. Stožer se našao u nezgodnoj situaciji, bio je to novi virus o kojemu nismo znali ništa. Sad znamo malo više, ali opet ne dovoljno. Problem je u nekonzistentnosti. Ako smo se odlučili za jedno, idemo se toga držati i mjere ublažavati oprezno i postupno. Osobito je teško s ljudima našeg, mediteranskog mentaliteta. Jasno nam morate reći pravo stanje, naše obaveze. Kažete li da je nešto preporuka, velika je šansa da se u opuštenom mediteranskom duhu, inače tako šarmantnom, većina toga neće držati.

Što mislite o uvođenju kazne? Kažnjavali su se kršitelji samoizolacije, bismo li trebali uvesti kaznu za, primjerice, nenošenje maski ondje gdje se moraju nositi?

- Ne znam što je s pravne strane potrebno za uvođenje sustava kazne. Ali, siguran sam da bi, kada bi se nenošenje maske kažnjavalo sa 100 kuna, svi nosili masku. Kada bi to bila obaveza i ljudi upozoravali one koji nemaju masku, bilo bi ih sram. Ne bi li vas bilo sram biti jedina bez maske?

Maske zbunjuju ljude. U jednom ih se trenutku uvjerava da maske nisu zaštita, a u drugom ih trenutku moraju nositi. Što je istina?

- Kad se radi o kapljičnoj infekciji, već logika kaže da je maska ono što pomaže. Kad nismo znali prenosi li se virus s površina, imali smo i dodatne mjere. Maskom se ne možemo apsolutno zaštititi jer oči ostaju nezaštićene, a bolest se prenosi i sluznicom oka. No, oboljela osoba zaštićena maskom teže će prenijeti virus. Zato pacijentima, čim dođu u bolnicu, stavljamo maske na lice.

Što mislite o održavanju teniskog turnira u Zadru i velikom broju zaraženih kojim je rezultirao?

- Kao što sam rekao, nismo smjeli tako brzo otvoriti granice. A ako smo ih već otvorili, trebali smo inzistirati na testiranju prije ulaska u zemlju. Na turnir su došli ljudi iz Amerike, Srbije, iz aktualnih žarišta pandemije. Ne može se sad odgovornost svaljivati na građane. Ona ide od vrha. I kad je dobro i kad je loše. Građanima se šalje kriva poruka. No, O.K., tu smo gdje smo idemo sad poštovati sva pravila. To su, prema mojem mišljenju, higijena ruku, maska i distanca. To će sigurno smanjiti prijenos virusa.

Biste li, da ste negdje u svijetu slušali vijest o zarazi u svijetu tenisa u Zadru, došli u Hrvatsku na odmor?

- Najiskrenije, ne bih.

I slovenska liječnica dr. Bojana Beović, voditeljica Stručnog stožera slovenske vlade za Covid-19, sugerirala je slovenskim građanima da preskoče odlazak u Hrvatsku ovo ljeto.

- Kad je sve to počelo, bili smo svjesni da će sezona biti loša. Zahvaljujući mjerama i malo sreći, uspjeli smo virus staviti pod kontrolu. I onda se odjednom počelo puno pričati o turističkoj sezoni. Turizam je naša važna gospodarska grana, ali moramo uzeti u obzir da trenutačno vlada pandemija. Ne možemo to ignorirati. Skijaš sam od malih nogu i desetljećima nisam niti jednom preskočio odlazak na skijanje. I ove sam godine, prije pandemije, bio u Italiji, ali sljedeće godine neću ići. Jednostavno, rizično je. Osim ako se nešto važno ne promijeni, kao, na primjer, pronalazak cjepiva.

I vi ste se u dosadašnjim javnim nastupima dotaknuli teme turizma kao grane o kojoj Hrvatska previše ovisi.

- Nije pitanje samo ovog virusa, nego bilo kojeg koji nam može doći i srušiti sezonu. Moramo biti svjesni da smo ranjivi i tim više biti oprezni. Jednu se godinu valja strpjeti, a onda se nadati da će se u međuvremenu pronaći cjepivo da virus oslabi pa ćemo ponovno imati sezonu. Kakav dojam sad ostavimo, to će imati dugoročni utjecaj na naš turizam.

Čini li vam se da smo na kraju završili u osporavanom švedskom modelu “imuniteta krda”?

- Mislim da nismo i da to nije dobar model. Ne znam točno što je sve taj model podrazumijevao, ali znam da su njihovi rezultati u borbi protiv virusa poražavajući. Mi smo, dok je stvar bila nejasna, imali striktni lockdown, koji sigurno ne može dugo trajati, ali trebali smo se polako vraćati u normalu. Umjesto toga, odjednom smo prebacili u “normalno” kao da se nikad ništa nije dogodilo. I sad imamo to što imamo.

Liječnika je u domaćoj politici bilo puno, a sad ih je, s pridošlicama iz Stožera, još i više. Kako gledate na toliki broj kolega u politici?

- Nije mi to baš jasno. Kad se za nešto educirate godinama i napravite rezultate, onda vam je najveća obaveza iza sebe ostaviti ili bolju situaciju od one koju ste zatekli pri dolasku ili barem jednako dobru. Odete li u najboljoj liječničkoj dobi u politiku, to sigurno ne možete. Medicina je poziv i netko tko se u njemu našao teško bi tako postupio.

Što nas čeka?

- Ovo, na sreću, nije kataklizmički virus, to je svojevrsno upozorenje da se promijenimo. Dođe li virus sa 30 posto smrtnosti, borba s njim uvelike će ovisiti o tome kako smo se mi promijenili u vrijeme ove pandemije.

Prema našem ponašanju i olakom odbacivanju bilo kakve zaštite, ne bi se reklo da jesmo.

- Nažalost da, sve govori da nismo, ali ja nikad ne gubim nadu. Osobito nakon ovoga što sam proživio. Definitivno mi se u bolnici vratila vjera u ljude. Oduševilo me. Naše su medicinske sestre pokazale da su vrhunske, ne samo kao profesionalci, nego i kao ljudi. Jednako tako i liječnici. Atmosfera na našem odjelu bila je dobra, jako pozitivna s obzirom na situaciju. A skrbili smo se samo o najtežim pacijentima, koji su za osoblje najrizičniji.