VJERAN ZUPPA 'Izbori u SDP-u su poraz demokracije i nepojmljiva sramota, a Bernardićev program podsjeća na dječju emisiju 'Vijesti iz nesvijesti'!'

U izvještajima s konvencije SDP-a nije bilo ničega što već ranije nisam čuo ili pročitao. Zorana Milanovića tamo nije bilo, ali je bilo doista svega i svačega što je za sobom ostavio. A tamo je morao biti i tamo govoriti. U stanovitoj zbrci raznih misli i svakakvih emocija tražio sam neki kratki sažetak o aktualnoj situaciji u SDP-u. Na kraju sam se odlučio da u tu svrhu posudim naslov jednoga poglavlja iz Baudrillardove knjige “Simulacija i zbilja” koji glasi: “Uspon praznoga prema rubu”.
Tako doajen intelektualne ljevice Vjeran Zuppa komentira upravo završeni izborni proces u oporbenoj Socijaldemokratskoj stranci. Zuppa je uvijek bio oštar kritičar, koji je išao na živce svim partijskim strukturama. SDP-ovi su ga čelnici, od Ivice Račana do Zorana Milanovića, zvali kad su željeli demonstrirati svoju bliskost s akademskim svijetom i uvrijeđeno se odmicali zbog njegovih ubojitih opservacija. Čovjek koji dugo pamti i mnogo zna pravi je sugovornik za bistrenje dramatičnih pretumbacija kroz koje prolazi ne samo SDP nego i ukupna europska ljevica.

Izbori u SDP-u su okončani, stranka je izabrala novo rukovodstvo, međutim, za razliku od vremena smjene vlasti s Ivice Račana na Zorana Milanovića prije devet godina, koja je stranci donijela veliki rast ugleda i popularnosti, javnost je sada reagirala nezainteresirano i mlako.

- Već onda kada se u tisku pojavio prvi popis kandidata za predsjednika Socijaldemokratske partije, tvrdilo se da je njihova brojnost prava slika stranačke ‘demokratske širine’. Te su širine, međutim, polovičnim izlaskom članstva, pa i samim izborom novog predsjednika stranke, pokazale i svoje duboke političke pličine. Slažem se s ocjenom Žarka Puhovskog da su izbori u SDP-u poraz demokracije i nepojmljiva sramota.

Zašto se SDP našao u tako deprimirajućoj situaciji?

- Kada je početkom studenoga 1990. bila održana prva konvencija SDP-a, Stranke demokratskih promjena, kako se tada zvala, u takozvanoj Povijesnoj deklaraciji zapisano je da nova stranka osuđuje negativno naslijeđe stare komunističke partije, dok se njene pozitivne, slobodarske i progresivne baštine ne želi odreći te da upravo na ‘kritičkoj ocjeni’ i jednog i drugog ‘ispit polaže naša demokratska svijest’, odnosno na toj će osnovi SDP graditi svoj novi politički identitet.

Darko Tomaš/HANZA MEDIA

Sada - punih četvrt stoljeća kasnije - svi kandidati za predsjednika stranke redom su obećavali jedno te isto: da će nakon izbora pokrenuti veću demokratizaciju i jaču decentralizaciju stranke. Repetativni, monotoni karakter njihove središnje programske formule otkriva da je disciplina fraziranja unutar SDP-a sasvim istisnula disciplinu mišljenja. Aktualna kriza u toj stranci mogla bi ubrzo iz organizacijske prerasti u tešku političku krizu SDP-a. Tako se i onaj jako poznati, a već davni predizborni Račanov slogan: ‘Mi mislimo ozbiljno!’ može upravo uz ove unutarstranačke izbore preraditi tako da glasi: Mi fraziramo i kad je ozbiljno!

Za novog predsjednika SDP-a Davora Bernardića rekli ste da je već predugo u politici, a nismo ga primijetili?

- Bernardića osobno, zapravo, ne poznam. Vidio sam ga gdjekad, nakratko, na ekranu. Pročitao sam tu i tamo neke njegove ideje o ciljevima SDP-a. Naišao na tragove neke, reče on, njegove ‘vizije novog SDP-a’, za koju tvrdi da su je članovi stranke ‘prepoznali’... Ja nisam, valjda zato što nisam član stranke.
Možda su dijelovi te ‘vizije’ to da će se SDP pod njegovim vodstvom ‘beskompromisno boriti za smanjivanje nejednakosti među ljudima i društvo jednakih šansi’. Da on SDP vidi kao stranku koja se ‘snažno zalaže za tržišnu ekonomiju’. Da mu je ‘presudna kvaliteta života i veći standard radnika’. Zatim: ‘zaštita radnika od iskorištavanja, veća minimalna plaća’. Potom da će esdepeovska ‘osnova politike’ biti ‘princip da oni koji imaju više društvu daju više, a oni koji imaju manje daju manje’. Na koncu tvrdnja da sam SDP za njega ‘predstavlja stvarnu društvenu pravednost’. Takvi programski novumi zaista jako podsjećaju na ‘Vijesti iz nesvijesti’, što je naslov jedne davne emisije za djecu.

Hoćete reći da je novi šef SDP-a politički prazan?

- Ako ćemo ozbiljno, Bernardić nije uspio dosegnuti dalje od fraza o snažnom, stabilnom ili pobjedničkom SDP-u. U svom nazovi programu i svojim nastupima nije formulirao doslovno ni jednu jedinu misao iz koje bi se dalo naslutiti kako vidi idejni profil budućeg SDP-a. U cijeloj kampanji nije se mogla čuti nijedna nova zamisao, nikakav novi plan ni program. Novi SDP? Kaj god, što bi rekao pokojni Račan. U SDP-u je sada na redu reorganizacija organizacije, kojoj će, dakako, prethoditi organizacija reorganizacije. Radit će se o strateški duljoj bitki za prevlast u stranci.

Ljevica je u krizi u cijeloj Europi, Hrvatska u tom pogledu nije izuzetak?

- Da, identitet ljevice, to jest lijevih stranaka danas je u demokratskoj Europi jedan od najtežih njezinih problema. I praktičkih i teorijskih. Nabacit ću tek nekoliko pitanja, problema i postavki koje su u stalnome optjecaju na europskom kulturnom prostoru, ne navodeći, za ovu priliku, ni izvore ni imena autora.
‘Udaljuje li se narod od ljevice? Ili se ljevica udaljuje od naroda? Prvi vjeruju da je narod rasističan jer je po prirodi reakcionaran. Drugi su uvjereni da je narod stalno varan zato što je u njegovoj prirodi da bude prevaren.’
‘Što se to događa s ljevicom da je logika tržišta postala model ukupnosti društvenih aktivnosti?’
‘Manjak intelektualnog liberalizma u krilu ljevice stara je i moćna njena kočnica.’
‘Nema socijalista koji sebe nije zamišljao kao upravljača kapitala.’
‘Ljevica je forma u opadanju.’
‘Identitet ljevice je u komadima.’
Ovi navodi ne pripadaju teoretičarima desnice, nego sociolozima, politolozima, filozofima, uglavnom intelektualcima s lijevog društvenog krila.

Bernardić najavljuje da će SDP obnoviti tako da nitko iz stranke neće biti ni odbačen ni izbačen?

- Takva, kako je rekao, ‘prava promjena u odnosu na dosadašnju politiku SDP-a’, sigurno će nahraniti zadovoljstvo naših desničara. Ovi k tome imaju svoje pozicionalne ideologije ili, kako to kaže R. Eccleshall, imaju ‘fiksni katekizam osnovnih ideja’, kojega - kad god im zapne - uvijek iznova recitiraju i tako se navodno regeneriraju.

Znači li to da za ljevicu nema nade?

- U povodu Bernardićevih programskih kvazivizija - a k tome, eliotovski rečeno, i revizija - o nadi za našu oficijelnu ljevicu jedino bi se dalo gatati. Nasuprot tom vakumiranom jeziku novog šefa SDP-a podsjetio bih, na primjer, da je Antun Vujić u svome ‘Manifestu za novu socijaldemokraciju’, objavljenom u ožujku 2013. u Jutarnjem listu, a pod naslovom ‘Što učiniti dok kapitalizam jede socijalnu državu’, bio postavio osnove sintakse za jedno novo mišljenje koje bi trebalo biti usmjereno na dubinske probleme socijaldemokratske partije. Između svega ostaloga, u tome manifestu stoji i ovo: ‘Hrvatska socijaldemokracija morala bi početi okupljati širu lijevu frontu, a ta šira lijeva fronta morala bi shvatiti da nema spasa izvan matičnog lijevog okupljanja’.