Vesna Kesić, žena koja je nekoliko generacija naučila da vrijedi boriti se za ono u što vjeruješ

Ima jedna stvar koju joj nikad nisam priznala, ali ne sumnjam da je znala. Vesna Kesić za mene je godinama bila grozna babuskara, brkata feministkinja. Ona je smislila taj fuj naziv B.a.b.e. za udrugu, i čak bila ponosna na to. Zna se, žena je dobra kad napeče brdo kolača za Božić, kad se nježno smješka servirajući ručak bližnjima. Ako je nezadovoljna, onda je boli glava, zatvara se dok ne prođe. Sve preko toga znači da je bitch: agresivna, bolesno ambiciozna na poslu, doma prezahtjevna i histerična. Naporna baba.

Velika novinarka i feministkinja Vesna Kesić (1948. - 2020.) desetljećima je ovdje bila simbol žene koja odbija prihvatiti gdje joj je mjesto. One koja odbija umuknuti, bori se za ono što voli.

Kao djevojčica divila sam se novinarki Vesni Kesić, reporterki velikih novina koja je letjela po svijetu i radila intervjue s facama. Negdje 90-ih izgubila je prostor u glavnim medijima, posvetila se aktivizmu i pisala još na malim ljevičarskim portalima, ali nikad nije odustala od nastojanja da dopre do neistomišljenika. Samo ti piši, hrabrila me kad sam se uhvatila feminističke kolumne, a da osim Simone de Beauvoir sa 16 ništa drugo nisam pročitala. I ničeg se ne sjećam osim da ju je onaj gad Sartre varao uzduž i poprijeko.

Odgojena sam jednom nogom u patrijarhalnom mraku, a drugom s očekivanjem da se školujem i radim. Feminizam je 80-ih za mene bio patetično prenemaganje slavne Oriane Fallaci nad abortiranim fetusom, ili povod za beskonačna mudovanja Igora Mandića u Dugi i posvuda. Sve to što su pisale Slavenka Drakulić, Jasmina Kuzmanović i druge podrazumijevalo mi se, kao što se danas klincima podrazumijevaju internet i mobitel. Nisam mislila da na tome trebam biti zahvalna. Cijenila sam eventualno aktivistkinje jer su radile nešto praktično, osnivale sigurnu kuću, i Dafinku Večerinu koja se na sudu borila za konkretne žene.

Feminizam mi je tada djelovao poput čipke za novu generaciju, zabava za žene iz građanskih stanova u centru Zagreba, koje lete do Londona i Pariza, a ja jedva jednom godišnje dobacim do Trsta po ploče dok se pripremam na surovu borbu za samostalno preživljavanje. Svjesna pritom da sam privilegirana, jer većina cura moje generacije nije studirala.

To kad misliš da su feministkinje zle babe, stručno se zove mizoginija. Internalizirana mizoginija, kad je riječ o ženi: upila si s majčinim mlijekom mržnju prema ženama, odnosno opći stav društva da su žene drugotne, i prirodno je da su ti fuuuj one koje se tome suprotstave. Puno žena tako misli, i ja sam do jučer.

Vesna je to znala, nije osuđivala. "Svaka žena koja sebe smatra feministkinjom vjerojatno je prošla kroz iskustvo onog 'spoznajnog klika', trenutka kad shvati da je unatoč prividnoj emancipiranosti, karijeri, društvenom statusu i možda dobroj hetero vezi ipak mnogo puta doživjela iskustvo 'drugotne', diskriminirane, podčinjene, eksploatirane, vrijeđane i ponižavane - žene. I shvaćanja da tu svoju situaciju ne može mijenjati sama", rekla je 2018. za Kulturpunkt. Hrabrila me je. Normalno je što ne znaš. Samo ti piši.

Tako je podržavala i bodrila na desetke drugih, žena i muškaraca svih generacija. Doslovno odgojila, naučila misliti. Redatelj Ivica Buljan i umjetnik Darko Fritz kažu da su ih njezini tekstovi formirali, i nisu jedini. Preminula je u KB-u Dubrava od covida-19 na dan kad je u Hrvatskoj i EU počelo cijepljenje. Strašna žena Vesna Kesić.

Od nje sam naučila da se za vrijednosti treba boriti, napisala je jedna. I ja također.