VELIKA REPORTAŽA IZ ŽENSKE SOBE: KAKO POMAŽEMO ŽRTVAMA SILOVANJA Brinu o zdravstvenim pretragama, pripremaju ih za sud, rade s bliskim osobama...

Laička predodžba o silovatelju i žrtvi je crno-bijela; seksualni nasilnik je nepoznat, žrtvu zaskače noću u mračnoj uličici, siluje uz prijetnju oružjem i nanosi teške tjelesne ozljede.

Zlikovac.

Realno, on nije samo grozan: može biti ugodan i drag susjed. No, to što je ponekad drag ne čini ga ništa manje silovateljem niti amnestira od kazne. U više od 90 posto slučajeva silovanja žrtva je žena, a počinitelj je poznat žrtvi; muž, djed, partner, dečko, rođak, prijatelj, kolega. Napad se događa u poznatoj okolini, domu, vikendici, autu, uredu. Najčešće po danu. U većini slučajeva nema tjelesnih ozljeda, a ako ih i ima, nisu teške. Silovatelj najčešće ne koristi oružje – nego svoju poziciju moći nad žrtvom kao sredstvo prisile.

Idealna žrtva, je, pak, bezgrešna. A to je isto nerealno; žrtva može imati nezgodan karakter, biti impulzivna, svadljiva, neprilagođena, može imati prošlost koja se nekima neće svidjeti... Jedino što bi trebalo biti crno-bijelo jest da između žrtve i seksualnog nasilnika nema nikakvog znaka jednakosti: to što se neka žena ne uklapa u mit o žrtvi ne čini je odgovornom za zločin silovanja. Žene ne postaju žrtve kaznenog djela svojom voljom - nisu htjele biti silovane.

Maltretiranje institucija

Tako, mitovima, Anamarija Drožđan-Kranjčec, pravnica Ženske sobe, Centra za žrtve seksualnog nasilja, tumači zašto slučajeve silovanja u dijelu javnosti, ali i onih koji odlučuju o njihovim sudbinama, nerijetko prati nedostatak empatije. Nakon prvotnog šoka ne treba dugo čekati da se na društvenim mrežama prospu hektolitri mržnje, osude, poruge. Češće prema žrtvama – seciraju im se biografije, otkrivaju ljubavne anamneze, izvlače delikatni detalji – sve što sugerira da je žena “dobila što je tražila”. A time je žrtva dobila nešto što nitko ni zdrave niti klimave pameti ne traži, zadatak da se nosi i s traumom silovanja, i osudom okoline, i maltretiranjem institucija, i sumnjom svojih bližnjih – nepodnošljivom višestrukom viktimizacijom.

“Ženska soba” jedino je mjesto u Hrvatskoj na kojemu će žrtve dobiti sve što im treba da prežive traumu seksualnog zlostavljanja i to, kako tamo ponosno naglašavaju, besplatno, efikasno, individualno. Brinu o zdravstvenim pretragama, osiguravaju psihoterapiju, rade s bliskim osobama žrtve, da znaju što i kako, pripremaju žene za sudski postupak. A ako ustreba, tu je i soba za djecu i po potrebi “teta čuvalica” dok je majka na savjetovanju. “Ženska soba” je ženski stan u Maksimirskoj 51a u kojemu vlada topla, domaća atmosfera; uredi nakrcani knjigama, cvijećem, među kojima je i benjamin udomljen s ulice, oblijepljeni plakatima o ženskim pravima... Tu je i osmogodišnji dobroćudni Darko, pas pozamašne statue i kilograma, totalno zen; navikao da ga se preskače, ne smeta ga šušur, jedva diže glavu i na pseće kolačiće. Višesatni razgovor s tri žene koje su duša Ženske sobe, Majom Mamulom, Senkom Sekulić Rebić i Anamarijom Drožđan Kranjčec, povremeno će prekidati sretne vijesti o kolegici koja je položila ispit, vijesti da je važno sudsko ročište prošlo dobro. Ali i hitne intervencije – zovu osobe koje su preživjele nasilje. Naše sugovornice zabrinute su zbog djevojke iz Zadra koja je digla na noge javnost, ali o slučaju ne žele govoriti, kao niti o jednom konkretnom od stotina iz svoje prakse. “To bi bila zloupotreba povjerenja”, jasne su. Ali rado objašnjavaju svu silu mitova o silovanju. Jedan od njih je - da je to bilo silovanje, osoba bi odmah prijavila.

“Mitovi otežavaju sve. Lako je raditi na slučaju silovanja iz mita, kad postoje materijalni dokazi, teške tjelesne ozljede i kad je počinitelj nepoznat. U realitetu su pravne karakteristike seksualnog nasilja drugačije: gotovo uvijek postoji odmak od prijave pa se gube fizički dokazi. Prvo se žena mora suočiti sama sa sobom, priznati si, a ako je bila drogirana, to će trajati još i dulje, kad više ni nema tragova droge. Blizak odnos žrtve i počinitelja je dodatan teret koji unosi razdor u širu obitelj, koja se teško nosi sa strašnom činjenicom da je moguće da djed siluje unuku i otac kćer”, govori Anamaria Drožđan-Kranjčec.

Okrutan čin iskazivanja moći

Voditeljica Centra Senka Sekulić Rebić opisuje mit koji natkriljuje sve ostale: “Silovanje je okrutan čin iskazivanja moći. Patrijarhalni mit podržava ideju da je žena ‘drugotna’, da svaki muškarac ima pravo uzeti ono što mu pripada. U srži tog mita je mizoginija, uvjerenje da su žene niža bića, vlasništvo koje služi muškarcima. Usudim se reći: žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode u našem društvu zahvaljujući tim mitovima nemaju osiguranu poziciju za pravedno suđenje; bilo koji osumnjičenik ima veću moć i zaštitu. Odnos je takav da se isključivo traži odgovornost žrtve. A to je nehumano. Princip koji sad postoji je princip nadmoći i arogancije, u policiji, centrima za socijalnu skrb, državnom odvjetništvu, sudovima. Naši suci i dan danas sumnjiče žrtve zato što nisu skočile kroz prozor da se spase.” U arsenalu mitskih oružja kojim dušobrižnici relativiziraju silovanje je i onaj po kojemu je žrtva koja je konzumirala alkohol sama kriva.

Sekulić Rebić naglašava kako im je krucijalno da se žene osjećaju sigurnima i prihvaćenima jer “nema tog konteksta koji može amnestirati silovatelja, ne postoji ništa što je ona mogla napraviti da bi on imao pravo počiniti kazneno djelo”.

Možemo pričati da nekima fale strategije samozaštite, složit će se Senka Sekulić Rebić i pojasniti: “Nažalost, kod osoba koje su dugo trpjele nasilje, što okolina dosta teško razumije, prisutna su različita autodestruktivna ponašanja. Alkohol se nerijetko koristi za smirenje jako probuđenog živčanog sustava koji je takav da se osoba trza na svaki mogući podražaj. Radi se samo o tome da osoba internalizira agresiju koju osjeća prema počinitelju, okolini i sebi. Seksualno nasilje u nekim oblicima je užasno perfidno, počinitelji manipuliraju žrtvom, pogotovo ako je ona jako mlada ili u partnerskim odnosima; nameću krivnju. Zato se žene često pitaju: ‘ima li meni smisla ovo ikome govoriti kad nisam bez mana, a on je tako krasan’. Upravo to počinitelji koriste - ‘vidiš li ti sebe, tko će tebi vjerovati?’.”

Počinitelji trebaju biti javno oglašeni – glasi jedan od najopasnijih mitova koji rezultira time da gnjevni građani u pravedničkom bijesu po društvenim mrežama dilaju fotografije i objavljuju identitet silovatelja.

“To je ostvarenje žrtvine noćne more jer se objavljivanjem identiteta počinitelja otkriva i žrtvin, a to povratak u normalan život čini jako, jako teškim. Žrtve strepe od toga da će biti trajno obilježene. Možemo mi o počiniteljima misliti što hoćemo, ali to je javni linč – nedozvoljen, nezakonit i nehuman. Mi možemo dati sve od sebe da osnažimo žrtvu, a onda ona otvori Facebook i suoči se s najgorim optužbama i predrasudama. Žrtvama treba pravedan sudski proces s osudom počinitelja, a ne javni linč”, tumači Maja Mamula.

Seksualnost podrazumijeva slobodu

Najpodmukliji mit glasi: ona je sama kriva – mogla je izbjeći da se znala ponašati:

“Nebrojeno puta smo tu čule kako žene izgovaraju: ‘Ja sam znala da će biti bolje i za mene i za djecu da ja njemu dam ono što njemu treba i onda će biti mir. To je silovanje, provođenje vlastite volje nad drugom osobom u području seksualnosti. Možemo pričati o seksu samo kada su sve uključene strane voljne, mogu stati i nastaviti kad hoće, ako hoće. Seksualnost podrazumijeva slobodu i autonomiju. Sve drugo je nešto drugo. I sve drugo je neki oblik seksualnog nasilja”, govori Senka Sekulić Rebić.

“Svaki put kad mi propitujemo zašto se to dogodilo njoj, a ne nekoj drugoj, mi prebacujemo fokus s bitnog na nebitno i dajemo vjetar u leđa onima kojima je najlakše ženu proglasiti odgovornom. Znate što svatko od nas može napraviti ove sekunde da se smanji nasilje u društvu? Onog trenutka kad nam padne na pamet da pitamo kog je boga išla tamo, što je pila uopće i zašto je nosila tu majicu, da okrenemo taj sumnjičavi ton prema njemu: zašto ga je žena prozvala.”

Sumnjaju li one same ikad u svjedočanstva – pitam. Ne! One u njega ultimativno vjeruju! A to im, pričaju, nije teško, jer znaju da 90 posto žena svoju tajnu ne otkriva, znaju da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih. Istraživanja svjedoče, kažu, da lažne prijave za silovanja nisu ništa veća nego lažne prijava kod drugih kaznenih djela. I vrte se oko dva posto.

“Jedino u što imamo pravo ne vjerovati jesu oslobađajuće presude”, naglašava Senka Sekulić Rebić. “Gledajući što sve žena mora proći, nesrazmjer moći između počinitelja i žrtve, reakcije društva koje samo povećava moć počinitelja, svjesno tvrdim - oslobađajuće presude za počinitelje su greška. Procesi se svode na njezinu riječ protiv njegove. Nažalost, na štetu žena – tko želi nakon traume silovanja još prolaziti tu muku dokazivanja da se na njemu netko iživljavao?!”

Svoj posao opisuju kao usamljenički. Ili, kako to kaže psihologinja Maja Mamula, “baviti se seksualnim nasiljem vam obećava da ćete uglavnom biti sami”.

“Da sam znala što me čeka, ne bih dizala prijavu”, takav osjećaj imaju žrtve u sudskim postupcima. Zato pitam sugovornice jesu li ikad u dilemi da žrtve odvrate od prijave – kad im se čini da neće moći podnijeti ponižavajuće sumnje, retraumatizaciju na suđenju. To ih pitanje malo šokira.

“Ne”, kategorične su. Jer, kako objašnjava Anamaria Drožđan-Kranjčec, to je i protuzakonito: “Mi žrtvi nikad ne govorimo što da ona radi, nego joj navodimo kakve solucije ima. Žena sama mora donijeti odluku, mi nismo te koje imamo pravo preuzimati kontrolu nad životom žrtvama koje su proživjele seksualno nasilje. Naš je posao da budemo uz nju, ma što god da ona odlučila i ako se predomisli, pa se opet predomisli. Imperativ je: ne radimo ništa protiv njihove volje”, kaže ona, a Senka Sekulić Rebić se nadovezuje: “Glavna potreba žrtve je da joj vjerujemo i da je razumijemo. Nasilnik im je već uzeo kontrolu. Mi smo doslovno ‘dresirani’ da se nikad ne postavljamo nadmoćno, jer to može ponovo pokrenuti osjećaj traume.”

Ključno je da žrtva ima podršku

Koliko god da recentni događaji u okolici Zadra bude sumnju, mnogo toga svjedoči da stvari idu na bolje. U kaznenim postupcima se danas uvažavaju prava žrtava značajno više nego prije, zahvaljujući izmjenama Zakona o kaznenom postupku. Vidljivo je da se u većoj mjeri vodi računa o pravima žrtava, uvedene su posebne mjere ispitivanja audio-video linkom koji značajno olakšava davanje iskaza, žrtve imaju pravo na osobu od povjerenja, postoji i individualna procjena potreba žrtve, posebne mjera zaštite za žrtve. To su sve mali koraci koji pomažu. Ili, kako kažu, istraživanja pokazuju da ljudsko biće najviše razara kad traumu izazove drugo ljudsko biće s namjerom. Ali, isto to biće ima kapacitet za oporavak, a pritom je ključno da žrtva ima podršku.

Kad bi morala podvući crtu ispod svojih 25 godina rada, Maja Mamula imala bi dokaza da borba nije uzaludna. “Problem nasilja u obitelji ipak je doživio pozitivne pomake. Seksualno nasilje, nažalost, još uvijek nije. Nakon devedesetih i problema silovanja u ratu koje se nije tretiralo na adekvatan način, nego su se koristile često prenapuhane brojke samo u političke svrhe, tema je nestala. Problem zaštite od nasilja u obitelji bolje je regulirano 2003. Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji i izmjenama kaznenog zakona, ali je seksualno nasilje ostajalo po strani. Tek deset godina poslije afirmirali smo prava žrtava protiv spolne slobode u ZKP-u. No, istodobno smanjena je visina kazni za silovanje s tri do 10 godina na jednu do 10. I uvedeno je besmisleno kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka. Pristanak je puno kompleksniji od običnog da ili ne. Ključno je pitanje je li osoba u poziciji da može svjesno i slobodno odlučivati. Psiholozi i psihologinje prepoznaju specifičnosti koje zakonodavci ne vide: ako muž dođe pijan, a žena zna da će odbijanje završiti nasiljem i nad njom i nad djecom, je li to pristanak? Sada će se ta besmislica o odnošaju bez pristanka brisati i vratiti predviđene kazne od tri do deset godina.” priča Maja Mamula, navodeći niz novina; od razvoja javnih politika, Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, direktive, do novih mjesta koja daju nadu da će se problemi ozbiljno shvaćati, među kojima je i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova...

“Fasciniralo me”, nastavlja Mamula, “što je isprva u nacionalnim strategijama za zaštitu od nasilja u obitelji seksualno nasilje ostalo prešućeno, kao stigma, kao da netko stvarno vjeruje da žena trpi fizičko, psihičko, ekonomsko nasilje u obitelji od strane partnera ili muža, a da pritom ne doživljava i seksualno. To je sad donekle ispravljeno zadnjom nacionalnom strategijom”, tumači i naglašava važnost edukacije koja mora obuhvatiti sve razine. “Učimo sinove da ne siluju, učimo ih da pitaju što cure žele, učimo kćeri da kažu ne. Nemojte svoje curice učiti da ne piju, ne nose dekolte! Učite djecu da je seks nešto lijepo – ali samo kad je dobrovoljan. Onda nam neće više biti nadnaravno čuti mlade muškarce koji se hvale da su bili nježni prema svojim curama umjesto da pričaju kako su ‘zbarili’, ‘okrenuli’ i ‘preokrenuli’”, zaključuje Senka Sekulić Rebić.