Ustavni suci, koji su većinom glasova odlučili da su diskriminatorne odredbe Zakona o radu prema kojima članovi reprezentativnih sindikata mogu ostvarivati veću razinu određenih prava iz kolektivnih ugovora u odnosu na članove manjih sindikata te nečlanove, sasvim su jasni u obrazloženju odluke kad se radi o članovima različitih sindikata. No, čini se da je takvo precizno obrazloženje izostalo u odnosu na radnike koji nisu članovi niti jednog sindikata.
Naime, zakonodavac je uvođenje različitog postupanja prema radnicima s obzirom na to jesu li članovi sindikata ili ne te jesu li članovi sindikata koji je sudjelovao u kolektivnom pregovaranju, u obrazloženju Ustavnom sudu prije svega objasnio dosadašnjim nepovoljnijim položajem članova većinskih sindikata. Oni, tumači zakonodavac, i financijski (plaćanjem članarine) i angažmanom (sudjelovanjem u akcijama te samom pregovaranju) pridonose sklapanju kolektivnih ugovora, da bi se na kraju ugovorena prava jednako primjenjivala i na nečlanove, koji ne čine ništa od toga, i na članove sindikata koji u tome ne sudjeluju. Pritom su različito postupanje prema manjinskim sindikatima objasnili nastojanjem da se na taj način obeshrabri osnivanje sindikata sklonih poslodavcima kojima stvarni cilj nije unaprjeđenje radničkih prava.
Izdvojena mišljenja
Ustavni suci pak u svojoj odluci - o kojoj Ingrid Antičević Marinović i Andrej Abramović imaju izdvojena mišljenja, a koju je Ustavni sud u cijelosti objavio ovih dana - upozoravaju kako je neprihvatljivo da se Zakonom stavljaju u nepovoljan položaj radnici koji jesu članovi sindikata, koji plaćaju članarinu i na druge načine sudjeluju u akcijama, ali taj sindikat nije većinski. Tu se, tumače suci, radi o diskriminaciji jer radnici ne mogu sami utjecati na to koji će sindikat biti reprezentativan: to određuje Zakon, a ni članovi trenutačno reprezentativnog sindikata ne mogu imati garanciju da će taj sindikat u budućnosti ostati reprezentativan.
Ukratko, Ustavni sud smatra da svi koji plaćaju sindikalnu članarinu i angažmanom sudjeluju u borbi za radnička prava trebaju imati isti status i da je sve ostalo diskriminacija.
No, kad su nečlanovi sindikata u pitanju, objašnjenje je teže prepričati. U pogledu tih radnika koji su ostvarivali "negativnu slobodu udruživanja" odlukom da ne budu članovi sindikata, Ustavni sud konstatira da "doista postoje činjenične razlike u odnosu na radnike koji su članovi bilo reprezentativnih, bilo nereprezentativnih sindikata: oni ne doprinose ni djelovanju ni ostvarivanju ciljeva nijednog sindikata".
"No, kada je Zakon o radu stavio radnike koji nisu članovi nijednog sindikata u nepovoljniji položaj u odnosu na radnike koji su članovi reprezentativnih sindikata pri ostvarivanju ustavnog prava na zaradu, u tom nepovoljnijem položaju izjednačio ih je s radnicima koji su članovi nereprezentativnih sindikata, a u odnosu na koje je teško utvrditi stvarne razlike u faktičnom položaju u odnosu na članove reprezentativnih sindikata. Međutim, svim navedenim skupinama radnika, i onima koje su stavljene u povoljniji položaj i onima koje su stavljene u nepovoljniji položaj, zajedničko je da su ostvarivanjem negativne slobode udruživanja i pozitivne slobode udruživanja stupanjem u sindikat po vlastitom odabiru ostvarivali samu bit istog ustavnog prava i temeljne slobode udruživanja u sindikate. Navedeni razlozi su dostatni za donošenje zaključka o tome da takva odredba Zakona o radu uvodi nejednako postupanje između usporedivih skupina radnika", zaključuje Ustavni sud.
Snažni i ujedinjeni
Antičević Marinović i Abramović u svojim mišljenjima pak smatraju da je većinska odluka Ustavnog suda nova prepreka u stvaranju jakih i moćnih, "vojskom brojnih" sindikata.
- Zaključno, nije pravo ustavno pitanje hoće li veću božićnicu dobiti samo članovi reprezentativnih sindikata. Pravo je pitanje kolika bi ta božićnica mogla biti kada bi sindikati bili brojni, snažni i ujedinjeni - poručuje Abramović.