ZAGREB - Premda je predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, obrazlažući odluku zašto referendum o radu nije potreban, sindikate optužila za “nepodnošljivu lakoću vrijeđanja i omalovažavanja Ustavnog suda kao vrhovne institucije ove države”, niz činjenica upućuje na to da su ugled suda ponajviše narušili oni koji ga čine i vode. Naime, o nizu važnih, ali delikatnih društvenih pitanja o kojima je od tog suda u posljednjih 20 godina zatraženo očitovanje taj se sud izbjegao očitovati ili je to učinio nakon beskonačnog odugovlačenja.
Za referendum 30 dana
Prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, taj je sud dužan najkasnije u roku godinu dana od podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti ili zakonotosti nekog pravnog akta započeti postupak. Za odluku o referendumu imao je rok od 30 dana i to je ispoštovao.
Zauvijek zaboravljeni
Na Ustavnom sudu, međutim, mnogi zahtjevi skupljaju prašinu i po nekoliko godina. Neki, pak, zauvijek budu gurnuti u ladicu i zaboravljeni. “Vrhovna institucija ove države”, koja često krši zakon kojim je propisan način njezina rada, teško od građana može očekivati da ju doživljavaju ozbiljno.
Navodimo samo neke od zahtjeva o kojima se taj sud izbjegao očitovati ili je to učinio nedopustivo kasno. Jedan od predmeta, koji je čak 11,5 godina čamio na Ustavnom sudu i potom bio okončan na krajnje suspektan način, vezan je uz kuponsku privatizaciju.
Jeftino kupili dionice
Financijski analitičar iz Zagreba Čedo Ivan Žic je 1998. od Ustavnog suda zatražio da ispita zakonitost postupka kuponske privatizacije u kojoj su u rukama famoznih PIF-ova završile tvrtke čija je vrijednost procijenjena na tri milijarde njemačkih maraka. Žic je Ustavnom sudu podnio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu zakonitosti Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate i pratećih propisa.
U 12. točki tog pravilnika stoji da u postupak privatizacije ulaze samo solventna i profitabilna poduzeća, što je PIF-ovima omogućilo da dionice koje su prethodno jeftino otkupili od stradalnika Domovinskog rata zamijene za dionice višestuko vrednijih tvrtki. Pravilnik je u očitom sukobu sa Zakonom o privatizaciji, koji nigdje ne spominje da predmet privatizacije mogu biti samo društva koja su solventa i profitalbilna. Zahvaljujući spornom Pravilniku, Darko Ostoja, Georg Eltz, Jako Andabaka, Milan Horvat i ostali junaci kuponske privatizacije domogli su se vrijednih tvrtki.
Ustavni sud tek je 2009. odlučio da je sporni Pravilnik o kuponskoj privatizaciji zakonit. Na taj je način legalizirao pljačku počinjenu u kuponskoj privatizaciji.
Do danas, pak, nisu riješili tužbe i zahtjeve koji se tiču nekih najvažnijih društvenih tema. Apsolutni rekorder je zakon o pobačaju: još 1991. zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti podnijela je Ružica Ćavar, predsjednica udruge Hrvatski pokret za život i obitelj. Kao zagovornica zabrane pobačaja, tražila je ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. Prije dvije godine predmet je tek dodijeljen sucu Aldu Radoloviću.
Apsolutni rekorder
Udruga Roda u rujnu 2009. predala je zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Zahtjev također nije riješen. Nedugo nakon što je Haaški sud optužio generala Antu Gotovinu, njegovi su odvjetnici u 2001. podnijeli zahtjev za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom.
Sporni predmeti:
1. Pobačaj
- zahtjev podnesen 1991.
Ocjenu ustavnosti tražila je Ružica Ćavar, no do danas po tom zahtjevu nije donesena odluka.
2. PIF-ovi i dionice
- zahtjev podnesen 1998.
Čedo Ivan Žic podnio je zahtjev za ispitivanje zakonitosti postupka kuponske privatizacije. Odluka je stigla tek 2009.
3. Suradnja s Haagom
- zahtjev podnesen 2001.
Gotovinini odvjetnici još čekaju odgovor.
4. Umjetna oplodnja
- zahtjev podnesen 2009.
Udruga Roda još nije dobila rješenje svog zahtjeva.
Analiza Inoslava Beškera: Sutkinja Omejec sudi osobama, a ne djelima
Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec smatrala je potrebnim odluku o referendumu popratiti iznenađujuće pristranim diskursom, u načelu neumjesnim pri obrazlaganju ili predstavljanju sudske presude. Istupila je kao iziritirana osoba u ime uvrijeđene institucije, u povišenom tonu, pretjerujući u argumentaciji, što odaje i nervozu i narcizam.
Dobri suci sve kažu aktima. Loši suci moraju objašnjavati izvan akata.
Moj je dojam da je to bio njezin obračun ne toliko s protivnicima osude koju je njezin sud donio, koliko s kritikama koje su se kroz godine nakupile , poglavito u glasilima.
Optužba da su mediji donijeli odluku o referendumu i prije negoli ju je donio Ustavni sud naprosto je djetinjasta. Imam dojam da je predsjednica pogođena što joj „kradu“ medijski prostor i medijsku pažnju.
Ocijenivši izjave sindikalnih predstavnika kao nepristojne, predsjednica Omejec je sebi dopustila u istom dahu ocjenjivati i osobe koje su te izjave dale ‡ a time je s polja analize prešla na polje svađe. Postoji princip da se sudi djelima a ne osobama.
Naprosto je pretjerano tvrditi da je ocjena o odluci Ustavnog suda kao lakrdijaškoj - svjesno i namjerno odbacivanje Ustavnog suda kao vrhovne institucije ove države. Pokojni Kosta Bastaić bi me srušio na ispitu da sam izvalio takvu formulaciju o Ustavnom sudu.
A pokojni Gajo Petrović bi me srušio na ispitu da sam iz takve premise izvukao takav zaključak. Nazvati odluku Ustavnog suda unaprijed lakrdijaškom nepravedno je, nedopustivo, a ima i elemente uvrede.
Kritika najave da će „sindikati znati ubojito odgovoriti“ u načelu je umjesna. Tko koristi termin „ubojit“ morao bi razmisliti o njegovu značenju. S ubijanjem ipak ne bi više trebalo biti šale. Ali predsjednica Omejec ni to nije propustila pretjerati: iz konteksta je jasno da taj sindikalist samo pokušava biti slikovit, a da (još) ne poziva na „rješavanje društvenih problema neprihvatljivim sredstvima“. A sva uobičajena sredstva sindikalne akcije su društveno prihvatljiva, čak i onda kada ih policija sprečava.
Termin „rušilačke poruke“ pripada u politički diskurs, a ne u pravni. Iz tog termina se izvija miomiris verbalnog delikta. Oprezno s time, barem dok je toga na ramenima.
Oponente svoje odluke unaprijed nazvati „zaslijepljenima, neodgovornima“ teško da je umjesnije nego odluku unaprijed nazvati „lakrdijaškom“. Nivo je isti. A ne bi smio biti, barem ne u Ustavnom sudu. ( Inoslav Bešker)