Na stranicama Ustavnog suda krajem prošlog tjedna objavljeno je opsežno (119 stranica) pisano Rješenje toga suda kojim su odbijena dva zahtjeva za ocjenu ustavnosti članka 44. a) Zakona o sudovima koje su podnijeli filmski redatelj Dario Juričan, i odvjetnice Jadranka Sloković i Sanja Marković.
Ustavni je sud s 9 od ukupno 13 glasova odlučio da predsjednik Republike pri predlaganju predsjednika Vrhovnog suda mora Saboru predložiti jednog od kandidata koji se prijavio na javni poziv. Rješenje je pisano na čak 55 stranica teksta čemu treba pridodati četiri izdvojena mišljenja suprotna većini i još četiri podupiruća izdvojena mišljenja. Izdvojena mišljenja suprotna većini napisalo je četvero ustavnih sudaca - Lovorki Kušan, Andreju Abramoviću i Goranu Selancu koji često pišu izdvojena mišljenja ovaj put se pridružila i bivša SDP-ovka Ingrid Antičević Marinović. I dok je prethodnih dana dio medija prenio sukus izdvojenih mišljenja četvero ustavnih sudaca čija su stajališta suprotna većini u tome sudu, u ovom tekstu ćemo se pozabaviti detaljnim prigovorima koje troje sudaca Kušan, Abramović i Selanec u svojim izdvojenim mišljenjima iznose na način na koji se donose odluke u Ustavnom sudu (Ingrid Antičević Marinović i dalje nema problem s načinom donošenja odluka).
Iz njihovih izdvojenih mišljenja doznajemo da je to troje sudaca 18. ožujka ove godine, tj. pet dana prije sjednice na kojoj je donesena odluka o ustavnosti procedure izbora predsjednika Vrhovnog suda, predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću i ostalim ustavnim sucima uputila pisani dopis. U njemu su zatražili da se prije donošenja odluke provede javna rasprava na kojoj bi ustavni suci imali prilike postavljati pitanja sveučilišnim profesorima prava i čuti njihova stajališta. Međutim, 10 ustavnih sudaca, dakle većina, taj je njihov prijedlog jednako kao i u ranijim situacijama kad su tražili otvaranje za javnost sudskih rasprava i glasanja - odbila.
Sutkinja Lovorka Kušan
Sutkinja Lovorka Kušan to odbijanje u ovom slučaju smatra toliko problematičnim da je gotovo čitavo izdvojeno mišljenje posvetila upravo prigovorima na proceduru donošenja odluke, a tek se u posljednjem kratkom pasusu osvrnula na meritum odluke koju je donio Ustavni sud. Kušan, koja je i jedna od troje kandidata koje je Vlada nedavno predložila za novu hrvatsku sutkinju u Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, u izdvojenom mišljenju ističe da je protiv ove odluke Ustavnog suda, uz ostalo, glasala i iz proceduralnih razloga.
- Naime, smatram da je ovaj predmet trebalo raspraviti i odluku donijeti na javnoj sjednici, kako to nalaže Ustavni zakon o Ustavnom sudu. Na temelju članka 3. toga zakona djelovanje našeg suda je javno. U ovom postupku, koliko znam, nije nigdje bilo navedeno da postoje razlozi za isključenje javnosti, kako to predviđa članak 21. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Unatoč uvjeravanjima većine u suprotno, i dalje sam uvjerena da prema istom Ustavnom zakonu Ustavni sud odluke ne samo donosi, već o njima i raspravlja na sjednicama koje su u pravilu javne (osim ako ne postoje razlozi za isključenje javnosti). To proizlazi i iz članaka 46. do 48. toga Zakona prema kojima sudac izvjestitelj nacrt odluke ili rješenja upućuje predsjedniku Suda, a on ga potom upućuje na sjednicu radi donošenja odluke u predmetu.
Odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu kojima se nalaže da sudske sjednice budu javne su, naglašava Kušan, "toliko jasne da ostavljaju malo prostora za drugačije tumačenje".
Ona u izdvojenom mišljenju polemizira s postojećom praksom Ustavnog suda prema kojoj se sve rasprave ustavnih sudaca o nekim odlukama vode na takozvanim "stručnim sastancima" koji su zatvoreni za javnost. Navodi da stručne sastanke u određenoj fazi rada na predmetu smatra korisnim, ali ističe da stručni sastanci s kojih je isključena javnost ne mogu biti pravilo u radu Ustavnog suda. Kušan objašnjava i zašto.
- Prvo, zbog već spomenutih odredbi Ustavnog zakona o Ustavnom sudu koje jasno propisuju način donošenja odluka. Drugo, zbog izbjegavanja ograničenja samih sudaca da iznose svoje mišljenje o predmetu. Naime, suci u svojim izdvojenim mišljenjima, zbog nejavnosti stručnih sastanaka, ne bi smjeli polemizirati sa stajalištima i argumentima iznesenim na stručnom sastanku. Ako se o predmetu ne raspravlja na sjednici već samo na stručnom sastanku, sudac koji se ne slaže s većinom može i smije spominjati samo argumente iznesene u obrazloženju odluke.
S obzirom na to da najvažnije i najzanimljivije stručne argumente suci iznose tijekom same rasprave o predmetu Kušan pita: - Nije li šteta da u zemlji s relativno kratkom pravnom tradicijom najzanimljivije ustavnopravne rasprave ostanu zaboravljene, nezabilježene i bez odjeka? Takva skromnost i samozatajnost nije ni potrebna niti primjerena.
Ističe i treći, po njezinoj ocijeni i najvažniji argument za javnost rasprava na sjednicama Ustavnog suda - javnost rasprava i javnost odlučivanja Ustavnog suda doprinose povjerenju građana u taj sud. - Osim toga, kada se bitka, o kojoj kao apstraktnom pravnom pitanju raspravljaju suci Ustavnog suda, vodi ispod prozora Ustavnog suda, tada je to i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov stoga što suci mogu gotovo gledajući kroz prozor provjeravati svoje teze. Prokletstvo pak stoga što u toj bitki svi jedni druge stavljaju u neki od protivničkih tabora, pa to na žalost čine i sa sucima. Procedura, u ovom slučaju javna sjednica, u takvoj je situaciji sucima jedini i najbolji prijatelj i saveznik, konstatira Kušan.
Sutkinja također upozorava da su prijedlog za ocjenu ustavnosti koji su podnijele odvjetnice Sloković i Marković dobili 22. ožujka, samo dan prije donošenja odluke Ustavnog suda.
- Sve da se radi i o mnogo jednostavnijem pravnom pitanju, sve da ta tema baš nikoga ne zanima i da je mnogo manje važna, za raspravu bi se trebalo bolje pripremiti. Dvadesetak sati za ovaj predmet sigurno nije bilo dovoljno. Povrh toga, stručna rasprava vodila se izvan suda, mahom putem medija i društvenih mreža. Kažu da je bilo vrlo stručnih i važnih argumenata u prilog obiju mogućih odluka Ustavnog suda. Neke od njih, one najstručnije, željela sam čuti, ali ne posredstvom medija nego u dvorani u kojoj ustavni suci raspravljaju i donose odluke. Isto tako, to bi sucima omogućilo i da postavljaju pitanja, navodi u svom izdvojenom mišljenju ustavna sutkinja Lovorka Kušan.
Sporna odredba Zakona o sudovima, istaknula je, može se tumačiti na više načina, a većina se, na žalost, odlučila za tumačenje prema kojem ona ograničava ovlasti predsjednika Republike.
Sudac Andrej Abramović
I sudac Andrej Abramović u izdvojenom mišljenju ističe da je protiv odluke većine u Ustavnom sudu glasao i iz proceduralnih, a ne samo sadržajnih razloga. - Radi se o ustavnopravnom problemu par excellence, još s podijeljenim, javno iznesenim mišljenjima eminentnih stručnjaka. Ne vidim ni jednu negativnost od mogućnosti da se pred Ustavnim sudom sučele argumenti i da se sucima kroz postavljanje pitanja olakša donošenje vlastite odluke. Ono na što se odluka Ustavnog suda ima odnositi (Sessi istječe mandat 20. srpnja ove godine op. a) daleko je pet mjeseci - dakle, vremena je više nego dovoljno. Nitko, pa ni suci Ustavnog suda, ne smiju se smatrati boljima od vlastite struke, tako da čak ni ne žele saslušati argumente, navodi uz ostalo Abramović u izdvojenom mišljenju.
Još preciznije nego sutkinja Kušan, sudac Abramović problematizira neobičnu brzinu i lakoću s kojom je Ustavni sud odbio zahtjev za ocjenu ustavnosti koji su podnijele odvjetnice Sloković i Marković. Ističe da je prvi zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 44. a) Zakona o sudovima kojeg je podnio redatelj Dario Juričan bio napisan na dvije stanice i o njemu se Ministarstvo pravosuđa kao strana u postupku koja je pisala i vladi predložila spornu odredbu Zakona o sudovima uredno očitovala.
Kratkoća podneska koju je podnio Juričan, ističe sudac Abramović, "nije zamjerka budući da podnositelj nije pravnik po struci, a kao Gradonačelnik svemira vjerojatno ni nema previše vremena za potrošiti na jedan problem". Međutim, zahtjev Sloković i Marković koji je u međuvremenu stigao na Ustavni sud pisale su, navodi Abramović, dvije pravnice od kojih je jedna specijalizirana za ustavno pravo. Njihov je zahtjev detaljno pravno argumentiran i pisan je na 29 stranica teksta. Za taj prijedlog Ustavni sud uopće nije tražio očitovanje Ministarstva pravosuđa, već je lakonski ocijenio da su u supstancijalnom smislu razlozi osporavanja ustavnosti zakonske odredbe isti kao i u Juričanovom slučaju, iako je već po obimu i kvaliteti argumentacije jasno da ta lakonska konstatacija ne može biti točna, ističe u izdvojenom mišljenju Abramović.
Precizira da je ustavnim sucima zahtjev odvjetnica Sloković i Marković poslan na e-mail 22. ožujka u 13 sati i 47 minuta, a odluku su morali donijeti 23. ožujka. Suci su, navodi Abramović, imali samo 4 sata i 13 minuta radnog vremena da ga pročitaju jednako kao i dodatnih 20 stranica prijedloga o njegovu odbijanju. - Kraj takvog vremenskog perioda smatram da prijedlog Sloković i Marković ne da nije raspravljen i donesen s dužnom pažnjom, nego nije raspravljen uopće. Uzalud su se trudile. Abramović ističe da nije mogao glasati za neprihvaćanje prijedloga tih dviju odvjetnica u okolnostima kad on uopće nije ni raspravljen.
Abramović inače smatra da je javni poziv dobrodošla pomoć predsjedniku države, ali ako je obavezan, onda je protuustavna jer se ustavne ovlasti ne mogu sužavati zakonom.
Sudac Goran Selanec
Iako se slaže sa sucima Kušan i Abramovićem po pitanju kršenja procedure donošenja odluka pred Ustavnim sudom, sudac Goran Selanec se u svom izdvojenom mišljenju napisanom na čak 32 stranice fokusira na meritum odluke koju je donio taj sud. Jedan od njegovih temeljnih prigovora glasi da je Ustav kad je u pitanju proces imenovanja predsjednika Vrhovnog suda, dva državna tijela s neposrednim izbornim legitimitetom - predsjednika države i Sabor - namjerno stavio u odnos međusobne tenzije. Ustavni sud se, tvrdi Selanec, ovom odlukom odlučio uključiti u još vrlo ranu fazu političkog procesa donošenja odluke o izboru predsjednika Vrhovnog suda. Na taj je način onemogućio da se taj politički proces odvije u svojoj potpunosti, sukladno mogućnostima koje je Ustav stavio na raspolaganje predsjedniku države i Saboru koji sudjeluju u postupku imenovanja predsjednika Vrhovnog suda. Svojim brzopletim uključivanjem već u ranoj fazi u toga procesa, Ustavni je sud na sebe preuzeo ulogu političkog arbitra, što je za sud koji nadzire poštivanje ustavnih načela nedopustivo, tvrdi Selanec.
Zakonska odredba koja nalaže raspisivanje javnog poziva za predsjednika Vrhovnog suda, smatra Selanec sama po sebi nije neustavna, ali je neustavan način na koji je Ustavni sud "smisleno" protumačio. Tu je odredbu, ističe, trebalo tumačiti prijateljski u odnosu na Ustav, što većina u Ustavnom sudu po Selancu nije učinila već je iskonstruirala argumentaciju suprotnu i Ustavu i Zakonu o sudovima prema kojoj se javni poziv mora ponoviti. U Zakonu o sudovima, ističe ovaj sudac, nigdje ne piše da se javni poziv u slučaju da predsjednik ne predloži ni jednog od kandidata koji se na njega javio može ponoviti, i taj zakon ne nudi odgovore što i kako dalje. U takvoj se situaciji, ističe Selanec, predsjednik države treba zahvaliti kandidatima koji su se javili na javni poziv i iskoristiti svoju ustavnu ovlast da sam predloži kandidata.
Javni poziv je, objašnjava, sam po sebi dobar jer potiče transparentnost u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda čak i u slučaju kad javni poziv propadne. Kandidat kojeg predsjednik Saboru predloži nakon propasti javnog poziva, tvrdi Selanec, mora se itekako potruditi uvjeriti i stručnu i širu javnost i Sabor da je upravo on u konkretnim okolnostima najbolje rješenje za čelnika sudbene vlasti.
Vrlo oštro se Selanec osvrnuo i na način na koji je većina u Ustavnom sudu citirala praksu Suda EU. Većina u Ustavnom sudu drznula se na iskrivljen način u svoju argumentaciju upregnuti i praksu suda EU u slučaju Poljske, navodi Selanec. Ta presuda kojom je Poljska osuđena zbog narušavanja neovisnosti sudbene vlasti jer suce Vrhovnog suda imenuju političkim odlukama, nema baš nikakve dodirne točke s imenovanjem predsjednika Vrhovnog suda. Predsjednik Vrhovnog suda je administrativno-upravna, a ne sudačka pozicija, a u 26 od 28 članica EU predsjednici kasacijskih i vrhovnih sudova, ističe Selanec, imenuju se političkom odlukom. Iznimka su samo Italija i Portugal u kojima je i imenovanje predsjednika Vrhovnog suda prepušteno sudbenoj vlasti.