Upravljanje u krizi mora biti učinkovito, ali o pravima hrvatskih građana ne smije odlučivati nekoliko ljudi

Ustavni sud ponovno će biti u prilici izjasniti se jesmo li u izvanrednom stanju u kojemu se, radi zaštite građana od širenja zarazne bolesti, suspendiraju ljudska prava ili vlast unatoč svemu može funkcionirati i donositi odluke po modelu koji vrijedi u situacijama kada je sve uobičajeno.

Najveća oporbena stranka, SDP, najavila je da će se u povodu najnovijih izmjena Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koje je Vlada predložila kako bi mogla kažnjavati građane za nenošenje (ili nepravilno nošenje) maski, te nepoštivanja restrikcija oko javnih, ali i privatnih okupljanja, ponovno obratiti Ustavnom sudu. Njihovoj će se inicijativi najvjerojatnije pridružiti i druge oporbene stranke.

Oporba, kao što je to bilo i u proljeće kada smo imali potpuni lockdown, traži da se političke odluke donose u skladu s činjenicom da smo u izvanrednom stanju, a pandemiju koronavirusa smatraju prirodnom nepogodom koja je Ustavom definirana kao izvanredno stanje, te da se odluke u Saboru donose dvotrećinskom, a ne običnom većinom.

Ustavni sud je sve zahtjeve za ocjenu ustavnosti koje su išle u ovome ili sličnim pravcima odbio, što HDZ ispravno tumači kao temelj za zaključak da su potezi koje povlači Nacionalni stožer civilne zaštite u redu, te da u cijelom upravljanju krizom ne treba ništa mijenjati.

Ipak, HDZ-ovo ispravno tumačenje odluke većine ustavnih sudaca ne znači da je ona bila dobra. Prvo što u njoj nije valjalo bio je tajming. Ustavni sud je dobio gomilu sličnih zahtjeva za ocjenu ustavnosti, ali ih nije rješavao do ljeta, odnosno dok nisu provedeni parlamentarni izbori.

S obzirom na to da je do njihove odluke lockdown već prošao, nisu mogli odlučiti drugačije nego jesu. Jer da su naknadno rekli da je gotovo cijelo gospodarstvo zaustavljeno na temelju odluke koja nije u skladu s Ustavom, Vladi, odnosno državnom proračunu, natovarili bi na vrat takve odštete da bismo kao država bankrotirali.

Drugo što treba imati na umu su bitno drugačije okolnosti koje imamo danas u odnosu na proljeće. Istina je da su u proljeće kada smo bili u karanteni ljudska prava bila suspendirana u većoj mjeri nego što su sada, no tada nismo znali gotovo ništa o covidu-19, a broj oboljelih, hospitaliziranih i umrlih bio je neusporedivo manji nego što je danas.

Istina je i da upravljanje krizom mora biti takvo da se odluke mogu donositi brzo i po potrebi brzo mijenjati, što je teško ili nemoguće ako će svaku "blagosloviti" dvije trećine saborskih zastupnika. Ipak, nema razloga da se ne prizna ozbiljnost i kompleksnost situacije. Za zakone koji su temelj za zadiranje u područje ljudskih prava bilo bi uputno zatražiti i dobiti podršku oporbe čak i da Ustav ne upućuje na dvotrećinsku većinu.

Nadalje, konkretne mjere kojima se intervenira u slobodu građana (zadnjom se ulazi i u dom jer se ograničava broj osoba koje možemo ugostiti u svojoj kući) ne bi se smjelo prepustiti nekolicini ljudi koji čine čelnike Nacionalnog stožera i blagoslovu premijera. Ovakva kriza traži najmanje razinu odlučivanja na Vladi. Nije isto donosi li odluke Vlada ili Stožer, odnosno snosi li odgovornost za njih Vlada ili Stožer.