Prije 30 godina brojni su Vukovarci morali živjeti daleko od svojih domova iz kojih su protjerani u studenome 1991. Grad im je bio do temelja uništen. Danas isti ti ljudi u svom obnovljenom gradu u svoje domove primaju ljude koji su u istoj nevolji u kakvoj su oni bili prije 30 godina. U ponedjeljak navečer u Vukovar su stigle tri ukrajinske obitelji, tri mlade majke sa svojih sedmero djece dokopali su se grada na Dunavu nakon četverodnevnog putešestvija preko gotovo cijele Ukrajine i pola Mađarske. Iza Liliane, Kristine i Ane te njihovih sedmero djece u dobi od 7 do 16 godina dani su puni neizvjesnosti.
- Dugačak i težak put je iza nas, putovali smo četiri dana od Luganska preko Lavova, zatim na Užgorod, dok nismo došli na mađarsku granicu – ispričala nam je Liliana uz pomoć prevoditeljice Tanje, Ukrajinke koja već godinama živi u Hrvatskoj. Do prije nekoliko dana živjeli su u Lugansku, gradu koji je uz Doneck postao jedan od simbola ruske agresije na Ukrajinu još prije osam godina kada su proruski separatisti u tim dvjema pokrajinama proglasili svoju autonomiju.
- Putovali smo na različite načine. Automobilima, vlakom, autobusima... Iz Luganske oblasti bio je organiziran i poseban vlak za evakuaciju civila – kazale su žene koje su sa svojom djecom spas pronašle u Vukovaru. U ovom kraju, konkretno u mjestu Petrovci pokraj Vukovara, živi dosta ljudi koji su porijeklom Ukrajinci, pa je tako na ovo područje već ranije pristiglo 10-ak žena, djece i starijih osoba iz Ukrajine, koji su se smjestili kod rodbine. Ovim ženama, pak, muževi već nekoliko godina rade za vukovarskog poduzetnika Luku Cindrića, koji je sa svojom suprugom Marinom čim je počela ruska agresija pokrenuo akciju evakuacije žena i djece svojih radnika.
- Kod supruga su zaposlena petorica Ukrajinaca i kada je počeo rat poduzeli smo sve što možemo da obitelji trojice radnika što prije dovedemo ovdje i spasimo ih od užasa rata. Dugo je trajalo, ali hvala Bogu u ponedjeljak navečer napokon su stigli u Vukovar živi i zdravi. Po Anu i njezino dijete je otišao jedan naš radnik privatnim automobilom, a po Lilianu i Kristinu i njihovih po troje djece smo poslali kombi. Jednu obitelj smo smjestili u naš stan u Vukovaru, dvije u kuću, ali dobro bi bilo kada bi se našla još jedna slobodna kuća negdje ovdje blizu tako da svatko može biti samostalno – rekla je gospođa Marina, čiji je suprug skupa sa svojim radnicima trenutno na terenu na Braču, pa se obitelji još nisu susrele. Anin suprug je, pak, ostao u Ukrajini, jer je tamo bio na godišnjem odmoru, a sada je počeo rat i zbog mobilizacije ne može napustiti zemlju.
Liliana nam priča kako je u Lugansku sve do prije neki dan bilo mirno i stabilno, bez sukoba.
- Ja sam radila, djeca su išla u školu, a onda je odjednom sve stalo i shvatili smo da je vrijeme da idemo odande – kazala je. Do njih su došle informacije da je Lugansk razoren, ali kako od tamo nema neovisnih informacija to je teško potvrditi. Misle da se tamo više nikada neće vratiti.
- Želja nam je ostati ovdje, naći poslove, da ne slušamo užasne zvuke eksplozija, granatiranja i bombardiranja. Želimo ovdje u Hrvatskoj osigurati i budućnost našoj djeci. Cijelo vrijeme puta nastojali smo djecu maksimalno zaštititi od stresa, od problema s kojima smo se suočili i od kojih smo bili prisiljeni bježati. Ne želimo ih pričama o ratu dodatno traumatizirati – dodala je Liliana.
Podršku su im došli dati i predstavnici Vukovarsko-srijemske županije u čije ime im je pročelnik Ureda župana Marko Dikonić uručio prigodne darove, kao znak pažnje i dobrodošlice u Vukovar i Hrvatsku. Kazao je da su spremni prihvatiti i puno više ljudi, ako će za time biti potrebe. Majke su, pak, prvenstveno poželjele da im djeca krenu u školu, a Marija Semenjuk Simeunović, predstavnica ukrajinske zajednice u Vukovarskoj županiji kazala nam je da su od Ministarstva znanosti i obrazovanja dobili upit s kojim kadrovskim kapacitetima raspolažu.
- Iz toga zaključujemo da je cilj svima im osigurati prilagodbu. Imamo dosta profesorica ukrajinskog jezika i književnosti, a uključit će se i katedra ukrajinistike sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao i naše udruge, tako da to ne bi trebao biti problem – rekla je Semenjuk Simeunović.