Jedan od najbizarnijih slučajeva hrvatskog pravosuđa - suđenje Ivici Tikviću iz Županje zbog uriniranja na javnoj površini, koje je čak triput završilo na našoj najvišoj sudskoj instanci, Ustavnom sudu - nedavno je pravomoćno okončan odlaskom predmeta u zastaru.
Presudila je tako sutkinja Općinskog suda u Vinkovcima, Prekršajnog odjela u Županji, Ana Vučićević, s obzirom na to da pravomoćna presuda nije donesena u roku od četiri godine od počinjenja prekršaja koji se dogodio 20. lipnja 2015. godine u 2.30 sati. Tako je Tikvić napokon oslobođen optužbe.
Noćno mokrenje
- Eto, sada sam napokon došao u situaciju da mogu bez straha od uhićenja ili pitanja o tome gdje sam mokrio doći u Hrvatsku iz Švedske, gdje privremeno radim - našalio se na kraju ovog postupka i sam Tikvić, koji je zbog jednog noćnog mokrenja prošao nevjerojatan pravosudni put na hrvatski način.
- Moguće da je sutkinja ovo namjerno poslala u zastaru da ne bi morala objašnjavati zašto je poništila prvu presudu na temelju koje sam platio 150 kuna kazne, pa ponovno otvorila postupak protiv mene i za isti me prekršaj osudila za dodatnih 180 kuna, a na to je, vjerojatno, najviše utjecala prošlogodišnja presuda Ustavnog suda kojom je predmet vraćen Prekršajnom sudu u Županji na ponovno suđenje - rekao je Tikvić, koji je najavio i kako će tražiti da mu Republika Hrvatska vrati ukupno 330 kuna plaćenih kazni, a njegov odvjetnik Matej Zubović tražit će od države da mu plati troškove koje je imao u ovom apsurdnom predmetu, a koji sežu do gotovo 7000 kuna, čime će porezni obveznici Hrvatske jedan bizaran predmet zbog prekršaja za koji kazna, u pravilu, iznosi 150 kuna na kraju platiti gotovo 50 puta više.
Podsjetimo, Tikvić je za uriniranje u rešetkasti otvor kanalizacijskog šahta u Ulici J. J. Strosmayera u Županji dobio prekršajnu prijavu. Dvoje policajaca koji su ga prijavili nisu imali razumijevanja da je bila noć, da nijedan kafić nije radio, da Županja nema javni zahod i da je njihova sugrađanina “baš stislo”. Opalili su mu prijavu “jer je narušavao moralne osjećaje prolazećih građana”, pritom očito misleći na sebe jer drugih građana tada na ulici nije bilo.
Sporazum
Prijava je došla na sud, a s njom i sporazum između PP-a Županja i Tikvića na temelju kojeg ga sutkinja osuđuje na plaćanje kazne od 150 kuna. Međutim, problem je bio u tome što njemu nikada nije ponuđeno da potpiše sporazum, niti ga je potpisao. Policajci su, naime, dostavili sporazum na kojem nije bilo Tikvićeva potpisa, a sutkinja to nije uočila. Njegov odvjetnik piše ustavnu tužbu jer mu je uskraćeno pravo na obranu, no oni je odbijaju, a Tikvić plaća kaznu. Priča ni tu ne završava. Sutkinja, shvativši da je pogriješila, donosi novo rješenje o nastavku postupka, Tikvić se žali Ustavnom sudu da mu se ne može dvaput suditi za isto djelo, a oni ga opet odbijaju i predmet se ponovno otvara.
No, on poručuje da neće doći na suđenje za nešto za što je već pravomoćno osuđen i za što je platio kaznu, ali ga sutkinja opet osuđuje, ovaj put na kaznu od 180 kuna. Čovjek je, dakle, dvaput osuđen, a da nijednom na sudu nije dao iskaz. Tada se žale Visokom prekršajnom sudu, ali ih i oni odbijaju, pa mora platiti još 180 kuna.
No, Tikvić i Zubović ne odustaju, nego pišu i treću ustavnu tužbu i taj put uspijevaju, pa se predmet vraća na ponovno suđenje.
Ono se, pak, nikada nije dogodilo, jer je sud pustio da predmet ode u zastaru. Napokon slobodnog Tikvića na kraju smo upitali što bi sada učinio da se nađe u istoj situaciji, “da ga stisne”.
- A što bih mogao? Vjerojatno isto. Pa, nisam ni tada to učinio jer mi se htjelo, nego jer sam morao, kao što biste to vjerojatno i vi napravili. Ne bih to nikada učinio usred bijela dana, ali noću, ako se mora... Inače, nedavno sam u Švedskoj vidio čovjeka kako se usred bijela dana pomokrio 20 metara od gradske vijećnice, ali je imao sreće da u blizini nije bilo policajaca - rekao je Tikvić.