ČISTKA NA MLJETU

‘U tri dana izvukli smo čak 400 kilograma smeća iz jedne uvale: plastiku, šprice i stiropor‘

U uvale more nanosi velike količine otpada koje se gomilaju na plažama, upliću u grane, zapadaju među kamenje
ff vv
 Jutarnji Grafika

Perice, ljudi su svinje, promrmljala sam si u bradu kad sam u veliku crnu vreću za smeće ubacila osamnaestu čašicu od jogurta toga dana. Plastične vrećice, boce, kanisteri, slamke, cijeli komadi namještaja, i gomila, gomila stiropora - sve je to u tjedan dana prošlo kroz moje ruke i završilo u vreći za smeće.

Mjesto radnje je Mljet, rajski otok, nacionalni park, mjesto nestvarnih boja na kojem se zelena prelijeva u plavu, a more je kristalno čisto i okruženo gustim šumama. No, u te uvale more nanosi velike količine otpada koje se gomilaju na plažama, upliću u grane, zapadaju među kamenje...

I tu na scenu stupamo mi, volonteri, čistači mljetskih uvala. U jednoj od lipanjskih grupa bila sam i ja, preskakala kamenje, posezala za smećem rukom u plićak, provlačila se ispod grana... I punila vreće i vreće i vreće smeća.

Zajedno s još troje volontera u tri dana rada u jednoj uvali izvukla sam nešto više od 400 kilograma smeća, a ukupno su volonteri od kraja svibnja do danas iz mljetskih uvala očistili više od sedam tona različitog otpada. Više od 700 prepunih velikih crnih vreća zapremine 110 litara u mjesec dana otišlo je s Odisejeva otoka i zbrinuto je na kopnu.

Mljet, naravno, nije jedini koji ima problema s morskim otpadom. Problem je globalni, a u Hrvatskoj je zbog struja i blizine drugih zemalja posebno pogođen sam jug. Prema nekim procjenama, čak 2,8 milijuna tona plastičnog otpada dospije s kopna svake godine u svjetske rijeke, mora i oceane, a milijun morskih ptica i stotine tisuća morskih sisavaca stradavaju zbog plastike. Nije ni čudno, ljudska je vrsta u posljednjih deset godina proizvela više plastike nego kroz čitavo zadnje stoljeće. Prema podacima Svjetskog fonda za prirodu i WWF-a, količina morskog otpada svako se ljeto povećava za čak 40 posto.

image
Jaka Primorac

Zastrašujući podaci

Upravo se u ovim podacima krije dio odgovora na pitanje otkud ja na Mljetu u posljednjem tjednu lipnja, s debelim radnim rukavicama na rukama i vrećom u koju trpam ono što su ljudi (ali, doznat ću kasnije, i poplave i vjetar) pobacali u prekrasni Jadran.

Za program volontiranja prijavila sam se još u veljači. Iako je u ponudi bilo više programa, mene je zanimao samo ovaj, ekološki. Što se dalje dogodilo svima je poznato, zemlja je otišla u lockdown, granice su se zatvorile i pothvat je postalo otići i do Samobora na kremšnite. U novom (ne)normalnom već sam potpuno bila zaboravila na Mljet, da bi se krajem svibnja u sandučiću pojavio mail da se program ipak održava.

Odabrala sam datum, trebala sam smisliti kako da dođem do krajnjeg juga Hrvatske, a za sve ostalo pobrinuli su se u parku. Dočekali su me na trajektu i smjestili u volonterski centar, gdje sam imala osiguran smještaj i dva obroka dnevno. Nika Matana, rendžerica, čuvarica prirode koja je bila zadužena za moju grupu, zaista nas je držala kao kap vode na dlanu. Ni u jednom trenutku nismo bili žedni, gladni, a ako bismo se predugo zadržali čisteći na suncu, upozoravala nas je da odemo predahnuti u hlad.

Uvala za koju smo ja i moja relativno mala grupa sa samo četiri člana bili zaduženi zove se Male Blace. U nju se može doći brodicom ili, kao mi, kratkom šetnjom kroz šumu od glavne ceste koja okružuje Solinski kanal i Veliko jezero. Prvi pogled na uvalu, unatoč hrpama smeća koje sam odmah primijetila, donosi mi olakšanje - fizičkog rada se ne bojim, ali se užasavam jakog sunca, a ova uvala gotovo u cijeloj svojoj dužini ima guste borove koji na nekim dijelovima rade hlad čak i u samom moru.

Radni dan počinjao je u 9 ujutro vožnjom do uvale, kratkim predahom uz gutljaj vode ili sendvič, nakon čega smo kretali u akciju. Od početne točke krenuli bismo u različitim smjerovima, svako malo se vraćajući po novu vreću jer se ona prethodna rekordnom brzinom ispunila otpadom.

Iako me dok sam vadila vrećice od čipsa, kutije od keksa i svježeg sira, ali i komade automobilskih branika i plastičnih stolaca, hvatala tuga i bijes prema nemarnim zagađivačima prirode, rendžerica Nika nam je objasnila da nije svaki od ovih komada smeća namjerno bačen u more. Puno toga odnese vjetar, kako s brodova, tako i s kopna, i originalni vlasnik ambalaže možda nema ni priliku propisno ju zbrinuti.

image
Jaka Primorac

Medicinski otpad iz južnih zemalja

To potvrđuju i u upravi Nacionalnog parka Mljet.

- Otpad se sve rjeđe izravno ‘baca’ u more. Količina otpada varira kroz mjesece u godini, kao i kroz godine. U prvom redu količina ovisi o vremenskim uvjetima na širem području Sredozemlja, odnosno o intenzitetu i smjeru puhanja vjetra te o količini oborina.

Poplave na kopnu rezultiraju time da rijeke ‘povuku’ cijela nelegalna, ali i legalna odlagališta u nekim istočnim zemljama, taj otpad tako putuje do mora, a dugotrajni južni vjetrovi ga donose nama u Jadran. Plutajućim otpadom su stoga najopterećenije uvale na južnoj strani otoka Mljeta - objašnjava ravnatelj NP Mljet Ivan Sršen.

Ova me informacija malo utješila, ali dok vam preko ruku prelazi stotine slamki, bočica i plastičnih vrećica zaista se čovjek zapita treba li nam uistinu toliko ambalaže u životu. Pogotovo plastične.

Naime, upravo je plastike u uvalama najviše. Poluraspadnute vreće i boce u prirodi će se razgrađivali tisućama godina, a najgori je trenutak kad se raspadnu na male čestice - mikroplastiku.

Čula sam za nju, znala da postoji, da je gotovo nemoguće uloviti ribu koja u utrobi nema komadiće plastike, ali tek kad zagrabite rukavicom hrpu svjetlucavih “konfeta”, tek nešto većih od šljokice, postaje vam jasno koju ogromnu štetu ovaj neprirodni materijal radi morskoj flori i fauni.

Uostalom, to je pokazalo i veliko istraživanje DeFishGeara u kojem je prije tri godine sudjelovalo sedam zemalja Jadransko-jonske regije, uključujući i Hrvatsku. Tada su u želucima trlja, arbuna i srdela, onih koje rado jedemo uvjereni da činimo dobro svojem zdravlju, pronađeni upravo komadi mikroplastike.

Slične podatke imaju i u NP-u Mljet.

- Po strukturi prikupljeno smeće možemo razvrstati na pet ambalažu, stiropor, mikroplastiku, staklo i medicinski otpad. Na etiketama u naplavljenom otpadu mogu se vidjeti gotovo sve mediteranske države, to je globalni problem. Srećom, primjećujemo da u zadnjih nekoliko godina raste svijest o problemu morskog otpada, pogotovo od strane nautičara - kaže ravnatelj Sršen.

Medicinski otpad dolazi iz južnih zemalja i već prvog dana sam slavodobitno, u šali, uzviknula: “Moja prva šprica!”. Do zadnjeg dana nisam ih više primjećivala, ni šprice, ni cijele kutije lijekova, bočice sirupa protiv kašlja ili paketiće jednokratnih leća. Na iglu, srećom, nisam naišla.

- Morski otpad je jedan od najvećih ekoloških problema današnjice te je čitav morski svijet njime ugrožen. Prošle godine je kroz volonterski program Čistač mljetskih uvala prikupljeno 730 vreća morskog otpada, pretežno na teško dostupnim obalama nacionalnog parka. Djelatnici parka u svakodnevnim terenskim čišćenjima obala i priobalja kroz godinu prikupe približno 2400 vreća otpada - iznosi podatke ravnatelj NP-a Mljet, dodajući da bi im bez pomoći volontera bilo nemoguće na vrijeme očistiti plaže prije sezone.

image
Jaka Primorac

Korona pomrsila planove

Volonterski programi se na Mljetu, u ovom obliku, provode od 2016. godine. Iako slične programe imaju i ostali nacionalni parkovi i parkovi prirode, Mljet je jedan od onih koji privlači najveći interes volontera za različite programe. Prošle se godine prijavilo čak 194 kandidata, a njih 68 je naposljetku sudjelovalo u sedmodnevnim programima.

Ove je godine prijava bilo još i više - 240 volontera željelo je doći na Mljet, no na kraju je organiziran samo program za “čistače”, a i broj volontera bitno je manji nego lani.

- Nažalost smo u koroni ‘izgubili’ dva najvažnija proljetna mjeseca za volontiranje i sada to nastojimo nadoknaditi s volonterima koji su dostupni - kažu u nacionalnom parku.

Naime, korona je mnogima koji su se prijavili pokvarila planove, zato je naša grupa bila tako mala, pa su izostale i impresivne brojke skupljenog smeća kojima sam se nadala započeti ovaj tekst. Uz to, jedan nam je cijeli dan padala kiša pa nismo čistili Male Blace, a jedan smo dan prenosili vreće za smeće prethodne grupe.

Grupa prije nas bila je brojnija, punih pet dana radilo ih je deset, nisu imali niti jedan dan kiše, a sama konfiguracija terena u “njihovoj” uvali Gonoturska bila je drukčija.

Rezultat ovih marljivih kolega volontera bio je impresivan - prikupili su više od četiri tone smeća. Našoj je maloj ekipi pripala čast jedan cijeli radni dan te vreće ukrcavati na brodić kojim će biti odvezene s otoka.

To je bio fizički najnaporniji dan, vreće su bile teške, sunce je pržilo, a kamenje preko kojeg smo ih nosili žuljalo je stopala. Pa ipak, osjećaj je bio nevjerojatan. Uvala čista, uglancana, mi prašnjavi, oznojeni, a s ogromnim osmjesima na licu. Fizički umor za dušu je odmor, a srce puno jer znaš da si napravio nešto korisno.

Umor nam nije oduzeo energiju za uživanje u drugoj polovici dana tijekom cijelog tjedna, pa smo tako planinarili na vrh Montokuc, s najljepšim pogledom na Veliko i Malo jezero, gdje smo dočekali jarko narančasti zalazak sunca. Posjetili smo otočić Svete Marije, skočili na izlet do Polača, a bez iznimke svaki smo se dan kupali.

Zadnji dan smo dočekali pomalo tužni, naša uvala nije bila do kraja očišćena. Pola sata do kraja “radnog vremena” nitko ne staje. Bliži se i 15:30, mi i dalje trpamo. Tek oko 16 stajemo. Prihvaćamo činjenicu da će nešto smeća ostati iza nas i bacamo se u osvježavajuće hladno more koje ispire s nas znoj i prašinu.

Nika za to vrijeme važe naše vreće i hvali nas, prezadovoljna je obavljenim poslom i najavljuje da nakon nas dolazi još jedna grupa, koja će do kraja očistiti rajske Male Blace.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. kolovoz 2022 18:54