Pred desetak godina kao turist sam lutao Alfamom, najljepšom lisabonskom četvrti koja u mitologiji portugalske metropole ima mjesto koje u mitologiji Splita ima Veli Varoš. Tumarao sam po uličicama u kojima je jednom živjela lisabonska sirotinja i na kojima je - prije nego što je potpuno turistificiran - nastao slavni fado. Gledao sam prizor koji mi je i tada, kao i danas, bio vraški prepoznatljiv. Uz poneki živi i otvoreni prozor vidjeli su se deseci onih zatvorenih: derutne kuće, urušene kuće, kuće zatvorenih škura koje čekaju turiste i ljetne stanovnike. Šetao sam tako i naišao na jednu od takvih, očito nenastanjenih kuća. Na njoj se kočio grafit. Pisalo je "Não a extinçao" (Ne nestanku), te "Aqui podia viver gente" (Ovdje bi mogli živjeti ljudi).
Danas...