S obzirom na realne šanse da stranka Možemo dobije gradonačelnika u Zagrebu te uz pomoć koalicijskih partnera osvoji i Skupštinu, pa tako preuzme upravljanje Gradom, tekst njihova programa koji su napisali za hrvatsku metropolu postao je vjerojatno najzanimljivije političko štivo jer bi se doista moglo primijeniti u stvarnom životu. Brza analiza sadržaja programa stranke Možemo za Grad Zagreb otkriva cijeli niz lijepih namjera, pogotovo u dijelu ekologije, demokratizacije i prava radništva, ali i zbunjujuću nezainteresiranost za privatno poduzetništvo, koje bi trebalo biti glavni generator rasta i blagostanja u svim modernim društvima.
Na nešto manje od 200 stranica vrlo detaljnog programa Možemo je razvoju privatnog biznisa posvetilo 277 riječi (nešto više od jedne kartice teksta) odnosno manje od 0,5 posto (pola posto) ukupnog sadržaja. U tih nekoliko pasusa o privatnom poduzetništvu, koje je temelj svake napredne ekonomije zapadnih demokracija, dali su naravno deklarativnu podršku "klasičnim poduzećima i obrtima", ali su i u tom dijelu morali naglasiti kako se zalažu za raznolike oblike poput "društvenih poduzeća, radničkog dioničarstva i suvlasničkih udjela zaposlenica i zaposlenika u firmama".
Nekako nije za očekivati da će gradski obrtnici i mali poduzetnici pritisnuti krizom biti oduševljeni idejama koje nalikuju povratku radničkog samoupravljanja ili pak time da nagrađuju "zaposlenice i zaposlenike" vlasničkim udjelima. Ali tko zna.
U osnovi su u Možemo poručili kako je struktura ekonomije Grada već sad postindustrijska, što su zaključili iz činjenice da Grad na razini RH ima vrlo visoke udjele (55-72,3 posto) u financijskom sektoru, informacijama i komunikacijama te u stručnim, znanstvenim, tehničkim, administrativnim i ostalim uslužnim djelatnostima. Nije jasno zašto nisu primijetili kako je opasno da nekadašnji radnički grad ostaje bez proizvodnje, ali je očigledno kako su neskloni pomaganju njezina oživljavanja na zagrebačkim ulicama.
Ulogu Grada, kako su sami napisali, vide ":.. prije svega u osnaživanju, umrežavanju i olakšavanju rada raznovrsnih inicijativa koje nastaju u suradnji znanstvenog, tehnološkog i kreativnog sektora". Grad će biti mjesto dobro obrazovanih i ekološki osviještenih, ali nije baš sigurno podudara li se ta vizija sa stvarnim obrazovnim profilom gradskog tržišta rada.
Daleko veći dio svog programa stranka Možemo posvetila je javnom sektoru, a poglavito Zagrebačkom holdingu. Samo jedna kompanija - zagrebački ZET (inače poznat kao proizvođač gubitaka) - dobila je vrlo sličan prostor u programu stranke Možemo kao i kompletno zagrebačko privatno poduzetništvo.
Treba dodati kako je plan stranke Možemo i zadati udarac dijelu gradsko-privatnog poduzetništva jer u programu najavljuju kako će dijelovi Zagrebačkog holdinga preuzeti značajni dio poslova koje sad obavljaju privatna poduzeća. Vrlo su detaljno ušli u problematiku neučinkovite javne nabave (ponuđači bez konkurencije), ali u programu zapravo nema uvjerljivih podataka o tome kako će preko javnih gradskih tvrtki realizirati svoju zelenu, digitalnu i demokratizacijsku agendu uz najavljeno rezanje troškova i dizanje učinkovitosti, s uštedama za građane, a poboljšanjem usluga.
Radi se o širokom popisu fantastičnih želja koji se na mjestima čini utopijski-kontradiktornim: u jednom dijelu zdravorazumski primjećuju kako će direktore gradskih tvrtki birati na natječajima te će inzistirati na profesionalnosti, a s druge strane namjeravaju povećati utjecaj na te menadžere kroz "predstavnike fizičkih i poslovnih korisnika, radnica, predstavnika Gradske Skupštine, neovisnih stručnjaka i raznih društvenih skupina…".
Ukratko, menadžerima Holdinga, koji mogu kazneno dogovarati zbog odluka koje potpisuju, solit će pamet vrlo raznolika skupina Možemovaca. Isto tako, zanimljivo je kako inzistiraju na transparentnijoj javnoj nabavi, ali priznaju kako će kriterije postavljati onako kako se njima sviđa, što će predstavljati svojevrsnu predselekciju natjecatalja.
Možemo je napravila relativno zrelu analizu problema u poslovanju Holdinga, kao i javnih financija Grada. Jasno je, primjerice, kako je rast gradskog proračuna u potpunom nesrazmjeru s rastom gradskog BDP-a, pa je nejasno zbog čega jedno od rješenja za taj ogromni problem ne vide u ozbiljnijem planu poticanja lokalnog poduzetništva. Privatni dio ekonomije i građani zapravo su ti koji financiraju javni sektor; uplaćuju novac kroz poreze, prirez i razna druga davanja te plaćaju usluge gradskih kompanija i institucija. Bez njegovanja privatne ekonomije, rasta neće biti.
O tome kako lijepo u Možemo zamišljaju život u Zagrebu, neovisno o tome hoćemo li imati uspješne privatne poduzetnike, puno govori bajkoviti zadnji pasus programa. Ne radi se o klasičnom zaključku i završnoj riječi, ali puno govori o mindsetu autora programa, pa ćemo ga citirati. Zanimljivo je kako Bandićevo "Ljeto na Savi" žele zapravo zamijeniti svojim rješenjem koje se čini skupljim od Bandićevog:
"Poznato je da je Zagreb jedan od rijetkih gradova na svijetu koji ne živi dovoljno uz svoju rijeku. Revitalizirat ćemo područje uz Savu projektima zelene infrastrukture, prostornim i ekološkim intervencijama te sadržajima za građanke i građane Trnja i cijelog Zagreba. Promašeni projekt 'Ljeto na Savi' dokazao je da nije dovoljno medijski oglasiti ad hoc sklepane sadržaje ne bi li se time postigao željeni rezultat. Potrebno je osigurati odgovarajuću infrastrukturu na savskom nasipu (sanitarni čvorovi, rasvjeta, koševi i česme) za rekreacijske aktivnosti, a ona je i polazište za kulturne i sportske manifestacije kakve grad uz rijeku zaslužuje. Poticat ćemo i podržavati projekte kao što je Mystic tribe uz Hendrixov most, koji oživljavaju prostor uz Savu i okupljaju ljude. Jednako tako brodove koji su preostali na Savi, a dio su tradicije grada, treba primjereno obnoviti i omogućiti im rad".
Nisu napisali hoće li pripremne radove za Zagreb na Savi kakav zamišljaju u Možemo sve obaviti veliki Holding, ili će koju klupicu postaviti neki privatni poduzetnik.