Ako već nemate sreće da ste negdje u Dalmaciji, ove zime isplati se preseliti u Bjelovar: gradonačelnik Dario Hrebak odlučio je sufinancirati troškove za grijanje terasa kafića i restorana. U Zagrebu sve ovisi o poduzetnosti vlasnika: tu i tamo žare se grijači, ali izgleda da su se kafićki poduzetnici većinom okrenuli očenašima i krunici, pa mole da im se smiluju Vakula i Capak. Kava nam je životna potreba. Valjda 98 posto Hrvata izjašnjava se vjernicima, ali većini je teško otići jednom tjedno u crkvu. Umjesto katoličkom, prije bi nas trebalo zvati kafićkom zemljom.
Pogled na Bundek
Kava u Hrvatskoj spada u osnovna ljudska prava. Nešto što ti se podrazumijeva uvijek i svuda. Priličan je šok kad napustiš Hrvatsku pa si, ako se nisi zatekao u Bosni ili Srbiji, prisiljen shvatiti da je lakše naći urara nego kafić. Jeza me hvata po europskim gradovima gdje je kava rezervirana za industrijski Starbucks, a na mjestima koja nalikuju našim kafićima očekuje se da pojedeš nešto i ubrzo oslobodiš stol. Je li to i naša budućnost!?
Nemam ništa protiv novog normalnog, samo nam ostavite kafiće.
Ono što nas definitivno razlikuje od okrutnog svijeta kapitalizma, gdje se puno zarađuje a bijedno živi, to je kava u kafiću. Čavrljanje na suncu usred radnog dana, bilo kad, uvijek. Produžena s mlijekom. Kratka s malo hladnog. Obični espreso. Kako to misliš "ne moram svaki dan", zgroženo odgovaram Markusu, suprugu sestrične Irene iz Bremena. Tema su bile prednosti i mane života u Njemačkoj. Na terasi s pogledom na Bundek.
Nije svejedno koliko košta, kava je kod nas bitno jeftinija nego u Austriji, Nizozemskoj, Njemačkoj pa gotovo svakom dostupna. To da ne moram baš svaki dan, zadnji put sam se tegobno uvjeravala prije desetak godina: stambeni kredit u francima, reorganizacija i restrukturacija u naše preduzeće. Zato sad svaki dan idem na kavu.
Od početka korone svaki svakcati dan, jer radim od doma, jer me drži panika od ožujka i travnja kad su zatvorili kafiće. Istražujem kvartove, imam svoja omiljena mjesta vikendom i ona druga za radni dan. Obožavam Novi Zagreb: Burek u Zapruđu (Zdravljak Forino) idealan je za proljeće i jesen, s terasom izloženom suncu. Vruće ljeto radije ću provesti u Traču u Dugavama: kafić je u parku, sjedite tamo okruženi morem, beskonačnim zelenim morem. Iz sličnog razloga dobar je Leggiero na Savici, ili Panta Rei na Knežiji. Tu livadu su domoroci na Savici obranili i spriječili da se u parku podigne crkva, na Knežiji upravo traje borba protiv nove zgradurine. Korona je sve zakomplicirala.
Zima je i prije bila rizična: za bivše pušače Zagreb je okrutan grad, ugodna mjesta gdje se možete smjestiti s knjigom ili novinama minska su polja gdje vas na svakom koraku vreba ledeni vjetar, torta od mrkve. Mnogi su otkrili koliko je ugodnije sjediti bez duhanskog dima, u svijetlom prostoru udobno razmaknutih stolova, pa je na tihim i zračnim mjestima poput Torte i to, Cookie Factory ili Korice na Zelenom valu nemoguće naći stol.
Sada je sigurnije sjediti vani. Zadimljeni kafići bez ventilacije, sa naguranim stolovima, definitivno su aut. Osim u Bogovićevoj i Preradovićevoj u centru grada, grijači se žare ispred Vinceka na Kvatriću. Među prvima su uključili grijalice na Vivasu na Savici: terasa je krcata u kišno prijepodne s 9 stupnjeva. U Berlinu su vlasnici kafića poludjeli jer im vlasti ne dozvoljavaju vanjske grijalice: nije ekološki, emitiraju CO2. Mi se ekologijom ne zamaramo.
Prijatelji na fejsu uskaču u nevolji i dojavljuju koji kafići imaju grijane vanjske terase: oni oko Avenue Malla, u Trakošćanskoj i Metalčevoj na Trešnjevci, Horvati na Knežiji, Vivaldi na Horvaćanskoj, Vivas barovi na više lokacija u Zagrebu. Mi smo kafićki narod, i nadam se da ćemo to ostati. Osim našeg ljudskog prava na kavu, ove zime trebamo još vanjske grijače i dekicu.
Lokalni barovi
Zadimljene rupe, gdje vas sa susjednog stola guraju laktom u trbuh dok odmičete glavu da bi se konobar s krcatom tacnom probio do stola u uglu, također imaju svoj šarm. Lokalni kafići s poznatom klijentelom najsigurniji su u koroni, sigurniji od svakog razmaka i grijalica, uvjerava me Franz Letica, šef zagrebačkih ugostitelja. Slažem se s njim da budućnost ima svaki kafić koji ispunjava potrebe svojih gostiju. Ukusi su razni. Ja bih preferirala one koji poštuju zakon, preporuke stožera i zdrav razum.
Zašto bi to bilo nemoguće? U Beču sam redovito sjedila u pušačkim dijelovima kavana: življi su i zabavniji. Jednako alergična na duhan, mogla sam guštati u svojoj kavi među pušačima, jer Bečani imaju neobičan običaj da poštuju zakon. Dok se tamo još moglo pušiti, zakon je zahtijevao da kafići moraju imati uključenu ventilaciju. I mi imamo taj zakon, ali nismo mi Bečani. Pa profitiraju slastičarnice, i pokoja finija pekara s mjestom za sjedenje poput Korice ili Greblice: ja i meni slični i prije korone smo plaćali skuplju kavu, debljali se i riskirali dijabetes u zamjenu za čisti zrak.
Da smo vlasnike kafića na vrijeme naučili da poštuju zakon i uključuju ventilaciju, sad bi im epidemiološke mjere lakše pale. Razumijem da im je teško, kafiće država treba zaštititi. Ali ne tako da sve ostane kako je i bilo. Želim da pravo na kavu stavite u Ustav, ali za onima koji će propasti ako razmaknu stolove i plate ventilaciju ili grijalice, sigurno neću suzu pustiti.