To je valjda neminovno. Sve, ili gotovo sve naše uzvišene priče o žrtvi za opće dobro, o nesebičnoj borbi za pravdu, istinu i sretnije sutra naše djece naposljetku se ispušu kao probijen luftmadrac. Okrenu se u nešto prizemno, nedostojno i nisko. Takav se razočaravajući obrat dogodio i u ovoj priči o kandidiranju predsjednika Zorana Milanovića kao nezavisnog kandidata na parlamentarnim izborima. Nešto što se činilo kao gnjevni ustanak pojedinca protiv nečovječne diktature zaplelo se u fiškalske kučine ima li se on pravo kandidirati. Nadahnuti borbeni pokliči rasplinuli su se u beskrajno frustrirajuće natezanje o Ustavu i izbornoj praksi. I za to je samo jedan krivac, Milanović sam.
Kad je u petak popodne izašao pred novinarske kamere i...