U Vijetnam sam otišao turistički, u ožujku, uzeo sam mjesec dana godišnjeg, i više se nisam vratio.
U vrijeme kad sam odlazio, zatvarale su se granice i situacija je zbog pandemije bila prilično neizvjesna. Zapravo, kako se ispostavilo nekoliko dana nakon mojeg dolaska, uletio sam u lockdown cijelog Vijetnama. Kupio sam jeftini motor za 200 eura i krenuo u svoju avanturu, ne mareći previše. Moja Honda Win od 100 kubika, stara 20 godina, neću vam lagati, smeće je od motora. Iako, nije fora da po njoj baš pljujem jer provela me cijelim Vijentamom.
Moje je putešestvije počelo u Hanoiju, na sjeveru zemlje, gdje sam proveo tri dana - dovoljno da kupim motor i krenem na putovanje od dvije tisuće kilometara, prema Ho Ši Minu, u koji sam trebao doputovati za manje od tri tjedna, prodati motor, ukrcati se u avion natrag za Hanoi i uhvatiti povratni let za Zagreb. Kako sam napustio Hanoi, odmah sam osjetio posljedice lockdowna, hoteli i hosteli su se zatvarali i bilo je problem naći smještaj i hranu. Usto, gotovo nitko kroz sela gdje sam prolazio nije govorio engleski, a stranci su se bojali zbog virusa. Nekad me nisu puštali u restoran iako je tamo bilo domaćih ljudi. Kada bih došao na neku tržnicu, davali bi do znanja da nisam dobrodošao odmahujući rukom da odem.
Bili su organizirani reparacijski letovi, veći dio mene bio je za avanturu, drugi za povratak, ali odlučio sam ostati ovdje...
Našao sam konačno u Danangu hotel koji je nudio smještaj za 200 eura mjesečno, što je bilo jeftinije upravo zbog turističkog kolapsa. Za taj sam novac imao prekrasnu sobu, bazen, teratanu, a što je najvažnije - i društvo.
Premda sam na put krenuo solo, društveni život mi je bio odličan. Tu se okupila jedna manja zajednica od nas tridesetak ljudi različitih zanimanja, a većina su digitalni nomadi iz cijelog svijeta. U Danangu sam proveo najstroži vijetnamski lockdown u trajanju od tri mjeseca i tu sam, između ostalog, upoznao Mikea, Shya, Tomer i Asi, četvoricu Izreelaca s kojima sam i danas u kontaktu.
Neki od njih su eskperti u digitalnom marketingu, neki programeri, svi mobilni. Mike živi i putuje svijetom već skoro šest godina, ostali samo nekoliko. Većina njih ima oko 25 godina, a Tomer je najstariji, ima 32. Upoznao sam i učitelje engleskog jezika iz Irske, Evelinu (26) iz Litve koja je radila u jednoj dobroj tvrtki u Ujedinjenom Kraljevstvu i u dvije godine zaradila dovoljno da putuje svijetom. U hotelu su bili ljudi iz različitih dijelova svijeta, od Australije, do Amerike i Filipina.
U hotelu smo se družili, organizirali zabave, živjeli smo kao u nekom paralelnom svemiru. Druženje s njima i taj nomadski stil života bili su za mene svojevrsno otkriće.
Ponio sam jedan ruksak, osam majica, osam gaća, osam pari čarapa, kumpjutor, ma čak nisam uzeo ni brijaći aparat. Ispostavilo se da je to sve što mi treba u životu. Tu sam već gotovo devet mjeseci i nemam većih potreba. Sasvim slučajno ukazala mi se prilika da istražim svoj avanturistički duh i to sam iskoristio. Najveći izazov bio je reorganizirati svoje poslovanje - premjestiti ga potpuno na online model.
Kada sam shvatio i odlučio da se neću skoro vraćati u Hrvatsku, odlučio sam kupiti laptop za svoje poslovanje. Inače, ekskluzivni sam distributer za tehnologiju Play Attention u Hrvatskoj, koja pomaže osobama s ADD i ADHD poremećajem, disleksijom, disgrafijom, autizmom, kao i osobama koje su imale traumu mozga. Osim što ih uvozim, održavam i edukacije o korištenju uređaja. Čak i da sam ostao u Zagrebu, zbog epidemioloških mjera edukacije ne bih mogao održavati drugačije nego online.
U trenutku kada sam shvatio da ću moći nastaviti raditi iz Vijetnama, problem mi je bio samo isprazniti zagrebački stan kako bih ga mogao iznajmiti i pomoći si s troškovima ovdje. To su odradili moji divni prijatelji i u nekoliko me dana potpuno iselili. I to je bilo to.
Moja transformacija u digitalnog nomada bila je potpuna. Ova je godina spontano postala godina moje najveće slobode kada sam shvatio da svoj posao mogu raditi čak i iz dalekog Vijetnama, odnosno gdje god me dalje put nanese.
Ovdje trenutno nema novih slučajeva covida-19, Vijetnamci su prilično rigorozni i ažurni, svi su stranci evidentirani, testirani, kamo god idem, prijavim se. U slučaju samo jednog slučaja covida-19, sve ide u poptuni lockdown na mjesec dana. No, istodobno, oko mene su sada stotine ljudi na ulicama, festivali i koncerti se ne održavaju, ali restorani i klubovi rade punom parom, u trgovačkim se centrima moraju nositi maske, mjere temperaturu. Granice su zatvorene, turisti ne mogu doći u Vijetnam, tako da smo ovdje relativno sigurni što se korone tiče.
Sa svojim novim prijateljima poslije Dananga sam se razišao, no ostali smo u kontaktu i možda svi zajedno proslavimo Novu godinu. Trebao sam za Božić otići na jedan otok, ali su zbog vremenskih neprilika sve brodske veze otkazane. Možda umjesto Božića na tom otoku dočekam Novu godinu. Upravo je to najbolji dio mog nomadskog života. Ne znam što donosi sutra.