JELENA VELJAČA

‘U institucijama postoji prešutni dogovor da se obitelj sačuva. A tu je i jedan poseban paradoks‘

Jelena Veljača govorila je o slučaju femicida u Splitu te općenito o obiteljskom nasilju

Jelena Veljača

 Darko Tomas/Cropix

Jelena Veljača, osnivačica inicijative Spasi me, gostovala je u intervjuu tjedna u TNT-u N1 televizije. Govorila je o slučaju femicida u Splitu te općenito obiteljskom nasilju i kako se u hrvatske institucije ponašaju u takvim slučajevima.

Za početak je govorila o Splitu i tome kako je moguće da Splitsko-dalmatinska županija ima sigurnu kuću sa samo 12 mjesta.

“S obzirom na to da u nekim županijama uopće nismo imali sigurne kuće, to je još i dobro, nažalost. Što se tiče prvog pitanja, mislim da je sugovornica u prilogu odgovorila da je 1:25, što znači da je jedan prijavljen slučaj na 25 neprijavljenih. Moram priznati da sam dosad imala neku manju brojku u glavi. Imala sam neku brojku 1:10 i to je jako puno, 1:25 je i mene sada izulo iz cipela, kako god, brojka je hororična.

Zašto je tako? Razlozi su mnogi, od onih da smo duboko patrijarhalno društvo, do onog da se na svaki mogući način posramljuje žrtvu, pa i do onog kada žrtve progovore, jako često kažu da, da su znale što ih čeka nakon prijave, ne bi ni prijavljivale nasilje i to je najtragičnije od svega. Mi se često susrećemo s pitanjem zašto žrtva nije otišla. Evo, ova žena iz Splita je otišla i vidjeli smo kako je završilo”, rekla je Veljača za N1.

Propituje se suodgovornost žrtve

Rekla je i kako prema istraživanjima od prve pojave nasilja do prijave prođe sedam godina i to se obično događa u trenutku kada je žrtvama već ugrožen život ili kada je ugrožen život njihove djece.

“Najčešće su žene žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja. Što je s muškarcima? Jako često su to starci, koji su često žrtve svoje djece i ta vrsta nasilja se najteže prijavljuje jer roditeljska je ljubav u stanju oprostiti sve i mislim da tu na scenu stupa društvo, mi moramo više prijavljivati nasilje za koje čujemo i znamo, jer kada mi prestanemo šutjeti onda ćemo olakšati posao svim drugim sudionicima”, objašnjava.

Što se događa kada policijski službenici dođu na vrata zbog prijave obiteljskog nasilja?

“Slučajevi su individualni. Policijski službenici često nisu dovoljno educirani, ali isti problem je i na sudovima. Ne bih htjela upirati u bilo koga od sudionika sustava jer je problem sveobuhvatan. Ne zna se razgovarati sa žrtvama, ne razumije se specifična psihologija žrtve, velika je odgovornost na žrtvi, propituje se suodgovornost žrtve, postoji strašna statistika dvostrukog prijavljivanja, nasilnik će prijaviti žrtvu za verbalno zlostavljanje, tu policijski službenici moraju znati prepoznati red flag. U Srbiji postoji nešto što se zove ‘hitna mera’, gdje se nasilnika odmah izdvaja na 48 sati, odvaja ga se iz doma. I bilo bi dobro da to postoji i kod nas.

Postoje zaštitne mjere i u našim zakonima, ali jako je nizak postotak koliko često se izriču. Morale bi se puno češće da bi žrtve dobile poruku da su osnažene i da ih netko podupire pri izlasku iz kruga nasilja. Najveći problem su uvjetne kazne, mislim da je 9% bez uvjetnih kazni izrečeno. Nasilje nije incidentna stvar. To što je ono jednom prijavljeno ne znači da se ono jednom dogodilo. Ono se događalo i tu bi se trebao promijeniti mindset. Ono se nije dogodilo kao incident, ono je samo prijavljeno u tom trenutku. Njegov pojavni oblik je dugotrajna patnja”, objašnjava.

Neprihvatljivo je da se isto razgovara s nasilnikom i žrtvom

Kako je moguće da sud odredi istu kaznu nasilniku i žrtvi?

“Kao što je kompleksna psihologija žrtve, s druge strane imamo manje kompleksnu, ali dosta prisutnu psihologiju nasilnika. Nisam sigurna da će sud donijeti baš istu kaznu, ali žrtva će se naći u situaciji da će pomisliti zašto sam uopće zvala policiju i to se mora na određeni način korigirati da bi se žrtvama dala poruka da je u redu da nazovu i da su tu za nju. Žrtva traži sigurnost i pomoć, a dolazi do toga da je i ona uhićena. Često se jednako razgovara i s nasilnikom i žrtvom i to je neprihvatljivo i protivno onom što smo potpisali u Istanbulskoj konvenciji. Jedno je ratifikacija, a drugo provedba”.

Gdje je novac koji je osiguran za provedbu Istanbulske konvencije?

“To je pitanje za premijera jer se ja osjećam zaista potkapacitirano da govorim gdje su ti novci. Mislim da su raštrkani, neki čekaju na papiru, što se čeka, ja ne znam. U svakom slučaju, oni nisu potrošeni. Radi se o 70 milijuna, ispada da nemamo neki rok za potrošiti ih. To je s jedne strane dobro jer ih nećemo morati vratiti, ali je loše jer tako to može trajati u nedogled.

Građanska inicijativa Spasi me ima još snage i ima još neki status kod ove Vlade, pogotovo kod ministra Aladrovića pa može još na nešto upozoravati, no mi nismo čak ni udruga i pitanje je hoćemo li nas šest i do kada znati, htjeti i moći raditi. Ja sam, možda naivno, mislila da će to preuzeti netko iz Vlade. Smatrala sam da je naš zadatak upozoriti, ali to se razvuklo, mi volontiramo i to je borba, mi nismo čak ni udruga. Nekako mi se čini da je ovo trenutak i zbog ovog tragičnog povoda, slučaja u Splitu, da se ponovno vratimo na to što nedostaje i to riješimo, ali tamo gdje se to može riješiti, ja ne mogu ni doći do informacija gdje su novci”, objašnjava.

Roditeljska prava nasilnika i žrtve se izjednačavaju

Što je s djecom pred kojom se događa obiteljsko nasilje? Kako je moguće da se dogodi da on idu nasilniku?

“Moguće je zbog toga što u Hrvatskoj postoji prešutni dogovor, neki socijalni, da je ključno održati biološku obitelj i onda se na neki način zaboravlja. Ne postoji službeni naputak, nitko nigdje nije naišao i Bogu hvala da nije. Na određeni način, to dugujemo i djelomično katoličkom odgoju i okruženju u kojem živimo, ali i našem sramu koji još uvijek postoji kod razvoda, da ti sama moraš izaći i reći moj brak se raspao zbog nasilja.

Dogodio se jedan paradoks. Nasilnici nad ženama se ne smatraju nužno opasnima za djecu i zapravo je dovoljno da oni samo žele kontakt s djecom. Poznajemo slučajeve kada su se djeca morala voditi u zatvor da vide oca. Djeca su to odbijala. Ali kada majka odbije odvesti djecu ocu, onda je majka, zbog tog koncepta otuđenja, kojim se manipulira, proglašena otuđiteljicom. To neće nigdje pisati, ali krivnja će biti prebačena na nju. Mnoge takve žene postoje, nama se takve žene javljaju u ogromnom broju. Žena se nalazi u situaciji da se počne bojati za svoje skrbništvo.

Imamo slučaj žene koja je preživjela nasilje, muž ju je napao oružjem, izašao je iz zatvora, djeca ga sada moraju viđati. Ona se izuzela, ne želi se miješati, a ne želi se miješati od straha za svoju poziciju. Tu nastaje problem pitanja koliko smo mi kao Hrvatska dobri u rehabilitaciji nasilnika, koliko ona u praksi doista polučuje rezultata i hoće li se to nasilničko ponašanje ponovno pojavljivati”, kaže.

Kako izgleda rehabilitacija u Hrvatskoj?

“Rehabilitacija, koliko ja znam, u Hrvatskoj traje 6 tjedana, što je smiješno, mislim da postoje neki međunarodni podaci da je potrebno 2-3 godine da bi rehabilitacija bila uspješna, ali i da bi najbolja bila cjeloživotna. Ona košta, ali postoje ti milijuni za implementaciju Istanbulske konvencije. Najveći problem je što se roditeljska prava nasilnika i žrtve izjednačavaju. Mislim da je majčina i očeva figura jednako važna, ali u situacijama kada imamo obiteljsko nasilje, to ne može biti tako. U tim slučajevima se ne može tako postupati. U gotovo 90% slučajeva, kada nasilnici shvate da žrtva više ne može, počinju s prijetnjama da će im oduzeti djecu”, zaključuje Veljača, prenosi N1.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 17:31