U Hrvatskoj je sva sila pametnjakovića koji drže da se covida boje samo slabići i kukavice

Nekidan mi je na vrata došao majstor za popravak interneta. Naravno, otvorila sam mu vrata s maskom. On je bio bez maske. Muškarac u kasnim četrdesetima, na moju primjedbu da bi službena osoba koja ulazi ljudima u stan trebala nositi masku jer ne samo da može prenijeti zarazu, nego i sam može pokupiti virus, otresito je, ako ne i prkosno odgovorio: "Ja se ne bojim covida!". Ali ja se bojim, rekla sam i pružila mu masku koju je nevoljko, onako šeretski, stavio ispod nosa. Nije mi ovo bilo prvo iskustvo s majstorima-frajerima. Pred mjesec dana tip je došao montirati frižider s maskom koja mu je pridržavala podbradak. Kad sam ga upozorila da je stavi, samo me ružno pogledao. Pogled mu je govorio da se on ne boji.

Sva je sila takvih pametnjakovića koji drže da se boje samo slabići i kukavice. Njihova ne samo lažna nego i štetna "hrabrost", ustvari je neodgovornost i veliki problem u društvu koje se bori protiv ove bolesti. Jer pored minimalnih ograničenja, apeliranje autoriteta na svijest ljudi i njihovu osobnu odgovornost u ovom je trenutku društvu najjače oružje. U međuvremenu, brojke oboljelih zastrašujuće rastu i svjedoci smo paradoksa da, što su brojke veće, to su ograničenja manja, a kriteriji nakon kojih vlast uvodi strože mjere nejasni - za razliku od Slovenije ili Austrije, na primjer.

U međuvremenu je stožeru civilne zaštite*, radi mijenjanja propisa zbog izbora i vrludanja u turističkoj sezoni, povjerenje palo ispod 30%. Dok se u drugim zemljama predsjednici i premijeri obraćaju naciji, naši se bave sami sobom poput balavaca. Vlada nema jasnog plana mjera, situacija djeluje izvan kontrole, a epidemija je nezaustavljiva. Na TV ekranima i u medijima, u pokušaju da se ipak čuje glas autoriteta, izmjenjuju se znanstvenici koji savjetuju da se i Vlada i građani konačno saberu. Mi možemo uspjeti u blokiranju nekontroliranog širenja virusa, kaže jedan poznati znanstvenik. I sigurno je u pravu, samo kad bi Vlada donijela program, a građani se pridržavali preporuka i propisa.

Jednostavan recept

Sve se preporuke, ovdje kao i drugdje, svode na isto: budimo odgovorni jer širenje bolesti ovisi o ponašanju svakoga od nas. Pridržavajmo se higijene, držimo razmak, nosimo maske. Reklo bi se da je to dosta jednostavan recept za zaustavljanje širenja epidemije. No je li baš tako? Je li odgovornost na koju svi apeliraju svugdje jednako shvaćena? Nije, jer okolnosti, bez obzira na covid, nisu svugdje iste. Odgovornost je druga strana slobode. U tradicionalno demokratskim zemljama postoji veća tradicija odgovornosti. Ali tamo gdje nije bilo slobode, nije bilo ni odgovornosti. Imalo je to i svojih prednosti, jer odgovoran je bio netko drugi, najčešće stranka i institucije vlasti. Nikad pojedinac sam, jer pojedinac u takvom totalitarnom i autoritarnom društvu nije bio građanin niti subjekt.

Odgovornost pretpostavlja uvjerenje ali i iskustvo da jedna osoba može nešto učiniti, da njezin glas, ponašanje ili mišljenje ima utjecaja na druge. Međutim, sav bivši socijalistički svijet s tim ima problema, spoj seljačke kulture i komunističkog režima nikako, niti nakon 1989. nije mogao uroditi brzom i ozbiljnom demokratizacijom i individualizacijom. Nakon promjene političkog režima, ma kako napredan on bio u odnosu na prošli, ljudima treba vremena da promijene način života, navike, mišljenje, pa i da se počnu ponašati odgovorno.

U demokratskoj i protestantskoj Švedskoj na primjer, vlast se bori protiv zaraze samo upozorenjima i savjetima da se poštuju pravila u skladu sa sloganom "Ne budi dio problema nego dio rješenja". Naravno, može se raspravljati o tzv. švedskom modelu borbe protiv covida, o njegovoj efikasnosti itd. I sama imam loše iskustvo jer sam se tamo zarazila iako sam nosila masku - dok oni oko mene nisu, jer im to nisu savjetovali. Međutim, radi se o nečem drugom, o tome da ljudi uglavnom poštuju pravila i inače, ne samo u kriznoj situaciji.

I tamo su, kao i drugdje, dvije osnovne poluge obrane: povjerenje u (državni ili znanstveni) autoritet i razvijena empatija odnosno društvena solidarnost.

Ali kod nas vladaju drugačiji običaji, a prednjači onaj da pravila postoje samo zato da se izigraju. Takav se model ponašanja širi od vrha prema dole - od neprijavljivanja imovine u imovinskoj kartici, zaboravnosti ministara i korumpiranih šefova javnih poduzeća, preko neplaćanja poreza, sve do nenošenja maske i - laganja kao modusa vivendi. Naime, da bi se građani ponašali odgovorno morali bi imati i uzore odgovornog ponašanja, koje ovdje nemaju. Uostalom, u čiju odgovornost da se ugledaju? Onu političara, običnih kriminalaca ili ratnih "heroj-a-ne-zločinac" zločinaca? Možda odgovornost mladića koji su skrivili automobilsku nesreću, čak nekog usmrtili pa su dobili uvjetnu kaznu jer su nečiji sinovi? Ili pak bogataša koji svojim brodom usmrti dvoje turista?

Tko je ovdje junak?

Očito, ovdje je junak onaj tko izigrava pravila pa čak i zakone.

I sada civilna zaštita, znanstvenici, specijalisti raznih struka, političari itd. apeliraju na građane da ostanu odgovorni. Ta poruka piše i u uglu televizijskog ekrana, dakle teško je možete izbjeći. Pune su nam uši naše, ali ne i njihove odgovornosti. Veliki broj ljudi ne poštuje preporuke, čak im prkosi kao moji majstori, bilo je i protesta protiv nošenja maske kao ograničenja slobode. Ali najpopularniji način "obrane" od napasti odgovornosti, čini se, postaje laganje. Lažu pacijenti kad trebaju na operaciju, lažu poslovnjaci i ljudi koji se boje da će izgubiti posao, lažu oni koji se nemaju kuda izdvojiti, laže ravnateljica jedne osnovne škole u Zagrebu da nema covid, liječnica u jednom manjem mjestu na obali očajna je jer joj ljudi lažu da nisu bili u društvu zaraženog iako zna da jesu, prijatelj prijatelju zaboravi reći da mu je žena bolesna a druže se...

Bilo da se radi o nemaru ili neugodi, ma što bilo razlog laganja, opravdanja nema jer to je sebičnost koja ugrožava tuđe živote. Teško se boriti protiv laži, a laž i nebriga za drugoga razaraju društvenu solidarnost. Jer što je u toj ideji odgovornosti najvažnije, na što se apelira? Da štiteći sebe zaštitimo i druge. Izjava "ja se ne bojim covida" zapravo znači: briga me za druge. Empatija se međutim uči. A kako u ovom društvu uspostaviti empatiju kao vrijednost, kad oko sebe vidimo samo primjere sebičnosti i agresivnosti?

Desetljećima nakon propasti socijalizma i završetka rata, ne možemo takvo ponašanje otpisati samo kao karakteristiku siromašnih postsocijalističkih i poslijeratnih društava u kojima vlada besperspektivnost. Mogli bismo i morali bolje. Najlakše je optužiti Vladu za gubitak kontrole, tj. za oklijevanje da uvedu strože mjere i strah od pada popularnosti, za zanemarivanje ogromnih problema zdravstva i slično. No zar se sami građani ne bi mogli pokušati ponašati bolje od Vlade?

Zaista, kako utjecati na one koji ne žele ispasti kukavice i mekušci, koji ne vjeruju u higijenske mjere, da ne govorimo o tome da ne poštuju propise? Bi li kažnjavanje pomoglo? Jedna Velika Britanija s dugom tradicijom demokracije, kao i mnoge druge zemlje uvela je kazne jer samo upozorenja i savjeti nisu bili dovoljni. Sudeći prema načinu na koji kod nas funkcionira sistem, ni kažnjavanje neće pomoći. Postoje veze i poznanstva, vječiti načini odugovlačenja i nedostatak policajaca i redara. Dovoljno je samo uvjeriti se u neugodnosti koje doživljavaju inspektori u kafićima i klubovima. Da li zaista prekršitelji razumiju jedino jezik grube sile?

Odgovornost zaista ne znači svugdje isto i ne funkcionira svugdje jednako. Apel kod nas ima slabog odjeka jer je za to potrebna svijest koja uglavnom ne postoji, a prisila će uroditi izvrdavanjem i pobunom protiv oduzete "slobode". U slučaju covida, to je sloboda da zaraze druge, a ne samo sebe. "Naša budućnost ovisi o nama samima", rekao je nekidan ministar Beroš. Ako je doista tako, rezultati kojima svjedočimo su zastrašujući.