U 98. godini umro je Joža Horvat

Joža Horvat, putopisac, prozni i dramski pisac te scenarist, preminuo je danas u Zagrebu u 98. godini. Pamtit ćemo ga kao revolucionara idealista, svestranog pisca čiji je opus povezivala tema slobode, angažiranog intelektualca, autora “Bese”, “Mačka pod šljemom”, “Sedmog be”, “Molitve prije plovidbe” i brojnih drugih knjiga, filma “Ciguli Miguli”, kao “našeg Vasca da Gamu koji je oplovio svijet u orahovoj ljusci”, odnosno “na latici lipovog cvijeta”, kako ga je opisao Krleža.

Hrabri srednjoškolac

Rođen 1915. u Kotoribi, Joža Horvat s obitelji se seli u Zagrebu na početku srednje škole. Nije trebalo dugo da napiše svoj prvi roman “Sedmi be”. Imao je hrabrosti da rukopis svog romanesknog prvijenca odnese na prosudbu Miroslavu Krleži.

“Bio sam običan srednjoškolac, a Krleža je već onda bio Mount Everest na literarnom polju. Na telefonu je bio pomalo uznemiren kad sam se predstavio. Tek kad sam rekao da sam srednjoškolac, onda mi je dao prigodu da dođem”, pojasnio je poslije u intervjuu.

Kongres u Topuskom

Godine 1941. kao apsolvent odlazi u partizane. “Bio je to posve logičan nastavak stranica ‘Sedmog be’”, pričao je poslije, a nezaobilazna anegdota iz tog razdoblja bila je ona kad je napao svog prvog zaštitnika Krležu na kongresu kulturnih radnika 1944. u Topuskom.

“Da je Krleža napisao samo ‘Balade Petrice Kerempuha’, bilo bi i to dovoljno da svatko tko ih pročita bude ponukan naći svoje mjesto u krvavoj drami zvanoj oslobodilačka borba. Slijedom njegovih djela mnogi su, ne samo ja, otišli u partizane, a on je ostao u Zagrebu. U Topuskom sam bio jedan od rijetkih sudionika na kongresu koji je duže vrijeme bio u borbenim jedinicima i nagledao se mrtvih i zaklanih. Stoga su i moje riječi, kad sam govorio o Krleži, bile tako obojane žestinom”, odgovarao je kad bi ga pitali za tu epizodu. Istup nije narušio njihove odnose.

Cijelo vrijeme rata Horvat je nastavio pisati, 1945. godine s Krležom i Kalebom uređuje časopis Republika. Nakon rata, 1946-47., bio je direktor Nakladnoga zavoda Hrvatske, a 1948. Jadran filma. Zbog skandala s filmom “Ciguli Miguli”, koji je bio ocijenjen kao reakcionaran, 1952. odlazi u Pariz.

Godine 1965-67. ispunio je svoj san kad je s jedrenjakom Besa oplovio svijet. Putopisna kronika “Besa” izašla je 1973., iste godine kad je Joža Horvat krenuo na drugo putovanje, ovaj put Modrom lastom - što će poslije postati ishodište za dječje romane “Operacija Stonoga” (1982) i “Waitapu” (1984).

More je bilo i ostalo njegova životna fascinacija. “Sanjario sam o moru još kao dječak. Sad kad sam blizu stote, podjednako sanjarim o moru. More nam je dalo trajne radosti, ali i trajne patnje. Ono je moja ljubav i strast kojoj se nikad nisam mogao oduprijeti”, istaknuo je u intervjuu 2010. godine.

Fasciniranost morem nije promijenila osobna tragedija, gubitak oba sina. Starijeg Miću izgubio je na samom početku putovanja 1973. Krleža ga je, kako je poslije pričao i napisao, pokušao odgovoriti od nastavka putovanja. “Izgubili ste Miću, Vi nemate pravo izgubiti i drugo dijete. Zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije”, govorio mu je Krleža. Nije ga poslušao. Marko Horvat izgubio je život u Venezueli 1975., kad je zaronio u jednoj luci.

Prerijski vuk

“Pitate kako smo izdržali, kako smo podnijeli gubitak? Smrt je nedjeljiv dio života. Renata na svoj način, ja kao osamljen prerijski vuk ponekad zavijam, ponekad cvilim”, napisao je Horvat.

- Iako je već bio navršio punih 97 godina, potresla me vijest o Jožinoj smrti. Za nas koji smo ga poznavali iz njegovih mlađih dana bio je pojam neumorne vitalnosti - rekao je u povodu Horvatove smrti pisac i urednik Slavko Goldstein i nastavio: - Punih 75 godina bio je prisutan u našem javnom životu, u nevjerojatno širokom rasponu od gimnazijskih romana do hrabrog satiričara, putopisca i moreplovca. Imao je izvanredno bogat život. Radovali smo se njegovim uspjesima, ali i suosjećali s njim kada su ga pogodile tragične pogibije dvojice sinova.

Horvat je dobio mnoge nagrade kao što su odlikovanja Josipa Broza Tita, Nagrada za životno djelo “Vladimir Nazor”, a 2005. je za izniman doprinos u književnosti i kulturi dobio odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.