Župa, Rašćane, Kozica. Zabiokovska sela koja život napušta, neumoljivo, nepovratno.
A trgovina, dućan, često je u takvim mjestima središte života, okupljanja. Ali u ovim su mjestima tradicionalne trgovine zatvorile vrata prije dvadesetak godina, piše Slobodna Dalmacija.
Sav život za mještane je predstavljao kombi lokalnog trgovca koji je zalazio i u najudaljeniji zaselak. Miris kruha širio se iz kombija, ali s njim su stizale i ostale nužne namirnice. A onda je i to nestalo. Ne čuje se više zvuk motora, kombi se ne pojavljuje iza prvog zavoja...
Dosadašnji trgovac i dostavljač odustao je od dućana na kotačima, a mještani međubrdske razderotine između Biokova i oštrog Matokita trajno su ostali bez kruha, radi kojeg sada trebaju prevaliti 15-ak kilometara do Zagvozda. Mogu i do Vrgorca. Opet 15 kilometara.
– Šta ću vam reć nego jad i tuga. Prvo smo ostali bez škole, zatim bez dućana i onda bez pošte, a sada i bez kruha. Iako sam prebacio osamdesetu, svako jutro sjedam u auto i put Zagvozda. Petnaest kilometar do tamo i isto toliko natrag, što je brat bratu najmanje trideset kuna goriva, plus dvadeset za kruh i sve skupa ko svetog Petra kajgana – spominje se Marko Luetić svojega novogodišnjeg dara koji mu je iz korijena promijenio život.
Jedan je od nekolicine koji ima automobil pa kruhom opskrbljuje i svoje susjede, koji se dan prije pribilježe kod Marka.
– Ma rado svakome uskočim. Šta triba, tu sam. Oćeš u kafić, u doktora, apoteku, poštu, šta god triba, ja privezem. Od nekadašnji dvanaest autobusnih linija koje su prolazile selom, danas nema niti jedne. Predlaga sam, kao profesionalni šofer koji je vozio poštanske autobuse, da se uvede linija od Vrgorca do Splita i natrag, međutim, političari kažu da nije rentabilna. Odnijo đava i njih i autobuse.
Dok država sufinancira otočane i trajektne i katamaranske linije, nas ne fermaju ni za suhu šljivu. Ko da mi nismo ljudi. Najbolje da privale Biokovo na nas da nas nema. Jedna briga manje.
Najzadnju su nam prije deset godina zatvorili poštu, iako je u našem zaseoku 1870. godine utemeljena prva pošta u Imotskoj krajini, a tridesetak godina kasnije i brzojavna direkcija. I sada kada sve zbrojiš i sumiraš, bez svega bi mogli, ali bez kruha nikako. Pogotovo ona nemoćna starčad. Bi ga oni i sada pekli kao nekada, samo di ćeš kupit brašna? Opet triba do Zagvozda.
Zahvaljujući našem župniku don Ivanu Perišu, srećom, još samo brecaju zvona sa Svetog Mihovila, Ivana i Stipana, a kako je krenulo, i Župa će bez župe ostati. Oće, viruj didu – ljutito Marko maše rukama.
U njegovu zaseoku Luetićima tek je njih četvero, plus četiri psa i jušto toliko mačaka.
Šest godina mlađa supruga Milica ne pamti kada je bilo ovako teško.
– Nije ni nakon onog Drugog svjetskog rata. Dobro, tada si ima sve svoje. I brašno, i mliko, i vino. Danas pak imaš sve, a nemaš ništa.
Ma da imaš ne znam koliko para, di ćeš ih potrošit? Sinko moj, da bar jednom sedmično u selo zađe jedan automobil sa namirnicama. Srićom, još nema ni velikih ledova ni sniga. Kad on zapadne, kuda ćeš? – pita se Milica.
S njom se slaže i 74-godišnji umirovljeni učitelj Frane Luetić, možda i zadnji ključar župske osmoljetke.
– Tamo negdi koncem osamdesetih godina škola u Župi trajno je zatvorila svoja vrata. Stvarno nije za koga imala raditi.
Svit se odselio po Splitu, Zagrebu, Njemačkoj... Onda, kada bolje razmisliš, možda našem bivšem dostavljaču više nije bilo rentabilno vozati uokolo. Problem s kruhom uistinu je velik, pogotovo ako ste stariji i nemoćni. Potrebno je donijeti lijek, a nema vam ‘ko – tvrdi umirovljeni učitelj.
Računica je jasna i Martinu Lendiću, koji je sa suprugom Jadrankom nakon umirovljenja stalni stanovnik Rašćana.
– Svega je u Rašćanima bilo, a danas više nema. Eto, nema više ni kruha. Više ga je bilo one 1806. do 1809., kada se radila Marmontova ili Napoleonova cesta kroz misto, jer prčeviti francuski car nije trošio novce na plaćanje nadnica, već je plaća bila glava bilog kruha po glavi, pa je i danas pisma "Od Kulića do Turića, ne potroši pare ni šoldića".
Dvjesto godina kasnije, kruha nema ni za lijek – ojađeno će Martin, nekadašnji kinooperater Makarskog primorja koji je u sobici "nevidljivog čovjeka" razveseljavao tisuće gledatelja.
U kilometar udaljenoj Kozici slična je situacija. Zorica Begović jedna je od rijetkih stanovnica tog sela u vrgorskom kraju. Mobilna je pa, kao i ostali naši sugovornici, više troši na gorivo nego na hranu.
U selo se vratila prije dvadesetak godina, što je bilo melem za starije stanovnike. Prevozila je Zorica svoje sumještane gdje god da je trebalo. Od popa do doktora i, kako kaže, to je ispunjava.
– Živim sama u ovoj vukojebini. Mogu sutra crknut, nitko neće znat. Možda za vikend, kada mi dođe brat, ili da me netko zove na mobitel, a ja se ne javim. Onda će kogod povirit, u suprotnom – teško. Nema nigdi nikoga. A to što fali kruh, to je mali problem. Najviše za starije i statične. Bilo bi dobro da to opet krene, ma nije sve u računu... Ili valjda je – smije se Zorica dok potpiruje vatru na kominu.
Nju nitko ne pita je li joj dosadno. Je li joj možda što fali. Kako se probiti kada zaspe snijeg na Turiji. Hoće li, kao oni prvi poštar iz Župe za zemana francuske uprave, poslati kablogram iz snijegom zametene Kozice: "Snig neve, carozza rotta, mula cota, monte Turija... pasja vira!"
Ipak, veli, sretna je što može biti kod kuće. Njoj je tu predivno, tu su joj korijeni i otići će kad bude morala, i sama svjesna da ništa nije vječno. Osim kruha i Hajduka, piše Slobodna Dalmacija.