Vraćajući se na Crkvu i Znidarčića, Tuđman je rekao da “ne dolazi u obzir”.
“Veselica misli da Znidarčić može biti u toku stvari, no Tuđman je decidirano protiv. On smatra da je Znidarčić takav čovjek koji, ako ima birati između hrvatskih i vatikanskih interesa, da nije sigurno da će izabrati hrvatske interese. Dogovoreno je da treba zahtijevati od katoličke crkve, odnosno od sredstava informiranja, prije svega urednika Glasa Koncila Živka Kustića da djeluju u smislu odgajanja omladine za hrvatske interese. Zaključili su da se 1970. i 71. godina osvetila zbog toga što nisu mogli kontrolirati primitivne atavističke klerikalne snage. Sada treba popovima otvoreno reći da moraju preko Glasa Koncila i na druge načine odgajati mlade ljude u smislu kulture, demokratičnosti, tolerancije i neagresivnosti. Kod mladih ljudi sa seljačkom psihom suzbijati agresivnost prema nekatolicima, bio on Musliman, pravoslavni ili ateist, jer može doći kritična situacija u kojoj bi jedna kvalificirana kontrola iskliznula u ruke druge kontrole - divlje i barbarske. Ukazati Živku Kustiću da se samo tako može utjecati na hrvatske mase, specijalno one iz vatrenijih krajeva tipa Like i Hercegovine, gdje su ljudi skloni vrućoj krvi i ekscesima.”
Oportunisti
Kao dopunu ovim razmišljanjima može se navesti dio iz već spomenutog Forumova izvještaja iz 1971. godine, u kojem stoji da je Tuđman ustvrdio da su kardinal Franjo Šeper i nadbiskup Frane Franić oportunisti, koji “nisu iskreno hrvatski raspoloženi”, već karijeristi “spremni podržati beogradsko-vatikansku antihrvatsku spregu”.
Tuđman je kao realnu mogućnost ocijenio, uz odobrenje ostalih, “da se katolička hijerarhija stavi pred zid” i dobije deklaracija katolika u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini i Boki kako se ne osjećaju vezanima uz vatikansko-beogradski dogovor. U izvještaju iz 1981. godine, također Forumovu, stoji da Tuđman misli kako se Crkva drži neiskreno, želi iskoristiti situaciju da stavi hrvatsku inteligenciju pod svoju kontrolu. Velikosrpstvo je u naletu, hrvatski intelektualci traže pomoć u Crkvi, a ona im ne pomaže nego stavlja pod kontrolu.
Izrečene misli Tuđmana deklariraju kao antiklerikalca, koji je svjestan koliku ulogu Crkva ima među Hrvatima, koji želi da ona taj utjecaj koristi, ali na način za koji on smatra da je najbolji. Osim želje za stvaranjem što šireg fronta, koji ne može nastati ako se toleriraju bilo lijevi bilo desni politički radikalizmi, na umu treba imati činjenicu da je Tuđman ponikao na lijevom, komunističkom dijelu političkog spektra. Teško je odrediti u kojem trenutku Tuđman prestaje biti komunist i u kojoj je pojedinoj kronološkoj točki odbacivao postavke službene ideologije i politike.
Kao ilustracija kompleksnosti toga pitanja može poslužiti dio razgovora između Tuđmana te Mate Meštrovića, Karla Mirtha i Jere Jareba u SAD-u 1967. godine. Tuđman je među ostalim rekao kako je pad Rankovića jednako značajan kao i prekid Staljina s Titom, dodavši da sada tvrtke iz Hrvatske mogu slobodnije poslovati s inozemstvom.
Značajna opaska
“Mato je na to rekao da je to protivno Marksovom naučavanju, na što je Tuđman samo odmahnuo rukom”, zapisao je Mirth.
Meštrović je, pišući o ovome sastanku prijatelju Vinku Nikoliću, uredniku i izdavaču Hrvatske revije, naveo sljedeće: “Tuđman je veliki komunist, pravi marksista, no govori o nacionalnom pitanju kao neki pravi “ustaša” (Meštrovićevi navodnici op. au.)”. Također, iz nekoliko puta konzultiranog Forumova izvještaja iz 1971. godine, valja navesti i ovu njegovu opasku: “Suradnik “Forum” misli da je gotovo cijela ova grupa oko Matice i “Hrvatskog tjednika” duboko osjećajno vezana na marksizam i socijalizam. Smatra da nisu manje marksisti nego što su hrvatski patriote”.
Indikativno je kako Tuđman u lošem svjetlu vidi Šepera i Franića, koji su pripadali dijelu visokog klera koji je prihvaćao liberalnija crkvena shvaćanja s Drugog vatikanskog koncila. Djelomičan odgovor za takvo opredjeljenje leži u jednom od dijelova izvještaja iz 1979. godine: “Tokom razgovora dolazilo je do stanovite napetosti između Veselice i Tuđmana. Tuđman ima više povjerenje i preferira ljude koji nemaju predrasuda, koji su provjereni i ipak potječu iz komunističkih redova. S druge strane nepovjerljiv je prema osobama koje potječu iz građanskih i katoličkih sredina. Tuđman zastupa mišljenje da se na raspolaganju mora imati takve ljude koji će između bilo kojeg ideala na kugli zemaljskoj dati prednost hrvatskim interesima”.
Ovdje Tuđman daje odrednice koje smatra poželjnim kod izbora suradnika i time cijela njegova analiza postaje dosta jasnija. Jedno je načelo zastupanje i obrana onoga što je on podrazumijevao pod hrvatskim interesima. Poradi toga u obzir nisu dolazili Savka i Tripalo, kao zagovornici reforme, a ne raspada Jugoslavije (Savka u memoarima piše: “Smatrali smo mogućom demokratsku slobodnu državu Hrvatsku u Jugoslaviji i socijalizmu”.).
Narušeno zdravlje
Poradi toga Tuđman iznosi određene zadrške prema Šegedinu, koji za njega nije bio dovoljno hrabar. Poradi toga sumnjivi su mu Znidarčić, pa Šeper i Franić, za koje drži kako su im ili kako bi im mogli biti važniji interesi Vatikana od onih hrvatskih. Treba reći da je Tuđman smatrao kako i on mora držati te maksime. Šegedin je Forumu 1981. godine izlagao svoje dojmove o jednom posjetu Tuđmanu, koji mu je govorio o svojim pripremama za predstojeći sudski proces. Dotaknuo se i svojeg narušenog zdravstvenog stanja, rekavši da kada bi mu zdravlje bilo ozbiljno ugroženo, on bi “isprovocirao neku režimsku budalu da ga ubije pred što većim brojem svjedoka”.
Drugo načelo, koje je ipak, na temelju i ovdje iznesenih podataka i Tuđmanove prakse iz 90-ih, bilo manje bitno no prvo, jest pripadnost Partiji u nekome trenutku. Ovo je iznimno zanimljivo, kao i druge interpretacije Tuđmana kao komunista, u kontekstu njegovog naknadnog prikaza kao antikomunista.
Treće je načelo donekle bilo povezano s drugim, a odnosi se na “provjerenost” potencijalnog suradnika, za što je zasigurno jedan od preduvjeta trebala biti osobna suradnja, poznanstvo ili prijateljstvo s Tuđmanom.
Pogledom na Tuđmanove suradnike s početka 90-ih godina, u vremenu ostvarivanja njegovih zamisli o stvaranju i oblikovanju samostalne hrvatske države, može se zaključiti da se ovih postavki uvelike i držao.
Politička aktivnost
Na koncu ostaje pitanje je li “vlada u sjeni” uopće profunkcionirala, je li nešto postigla. Već spomenuti Forumov izvještaj iz 1981. govori o sastanku s Veselicom, Šegedinom i Gotovcem, na kojem se Šegedin našao izvanredno, dok je Tuđman trebao biti četvrti član, no nije mogao prisustvovati. Tema razgovora i sudionici, iako bez spomena Šošića, daju naslutiti kako se radilo o jednom od sastanaka “vlade”. Tada je zaključeno da politička aktivnost ne dolazi u obzir u trenutnoj situaciji, a uskoro su Tuđman, Gotovac i Veselica ponovno dospjeli u zatvor. Kao sredstvo djelovanja odabran je osobni intelektualni rad i pisanje, s ciljem daljnje afirmacije u zemlji i inozemstvu.
Pitanje za kraj moglo bi biti - zašto baš Tuđmanova “vlada”? Je li to zbog činjenice da je kao čelnik HDZ-a postao predsjednik novostvorene Republike Hrvatske? Nije li to projiciranje situacije iz ranih 90-ih u kasne 70-e? Veselica je bio taj koji je izrekao primjedbu o “vladi u sjeni”. Isto tako, Veselica i Gotovac imali su svoje pristaše i bili popularni u dijelovima stanovništva. Obojica su 90-ih postali čelnici političkih stranaka. Međutim, ono što je presudilo u oblikovanju naslova, jest jedna Veseličina izjava suradniku SDS-a “Grguru” iz listopada 1979. godine. Veselica mu je govorio o Šegedinu, ističući da je nacionalni borac i ozbiljno piše s “antirežimskih pozicija”. Slično je rekao i za Tuđmana, “ali ga smatra “naj naj” među njima”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....