TUĐMAN: Hido, kupi mi jednu dobru šubaru! BIŠČEVIĆ: Sa carskim znakom ili s petokrakom?

Sve je počelo kao kakvo „grešno začeće“, kao u potvrdu da nije u diplomaciji sve baš unaprijed promišljeno i pomno razrađeno.Moskva je tih dana bila u svojem tipičnom zimskom izdanju – sve pod ledom, temperatura nikad iznad nule, grad već od sredine prosinca ukrašen i okićen, pravoslavlje nije smetalo božićnim borovim postavljenim po trgovima i parkovima još i prije katoličkih praznika, dućani prepuni, rijeka Moskva ponegdje zaleđena…, piše Hido Biščević za Slobodnu Dalmaciju

Novi veleposlanik, bio je došao tek koji mjesec ranije, nije baš previše mario za izgled grada. Grijale su me druge brige – naime, dolazak najvećeg hrvatskog državnog izaslanstva koje je ikad posjetilo neku zemlju, pa još s predsjednikom Tuđmanom na čelu. Ukupno, njih stotinu i dvadeset četiri. Ministri, savjetnici, direktori, dužnosnici, novinari…nikada prije i nikad poslije takvo brojno izaslanstvo nije poletjelo s Plesa. Pripreme, protokol, zdravice, raspored sastanaka svih tih direktora s ruskim partnerima, automobili, tko vozi koga, kad pred hotel, kud s ovim i onim… uobičajena, premda ponešto osobita ambasadorska avantura.

No, trebalo je i predahnuti od pregrijanih briga. Krenusmo na tenis, tamo negdje na jugu grada, uvečer, pod grijanim šatorom. Nakon sat-dva, nestade svjetla, pa onako znojni navukosmo debele pernate jakne, rekete u futrole i pod mišku, trčeći do auta na barem minus 20 i nazad kući. Ali, avaj, ispod nekog leda skrila se puknuta tramvajska tračnica, probila obje desne gume… vani mrkli mrak, prestrašna hladnoća, smrznut ćemo se ovdje i prije nego Tuđman sleti, prođe mi kroz glavu.

Ali, preko puta, kao svjetlo spasa, ugledasmo jednu od onih tipičnih moskovskih „kavana“… na pročelje kakve stare zgradurine, „hruščobe“ su iz zvali, po Hruščovu, novi bi mafijaši primontirali željeznu konstrukciju, učvrstili stakla, ubacili pet stolova i šank i eto kafića. Hladnoća je dodala inja i ledenih zvjezdica, unutarnja toplina zamaglila je uglove prozora, iz daljine su se nazirale sjene zagrljenih tijela plesača, čista predbožićna idila… nama, naravno, nije bilo do idile već do spasa od smrzavanja. Ne preživim li, neću preživjeti ni Tuđmana!

Reketi, a ne kalašnjikovi

Trčeći preko ceste, u namjeri da zovnem vozača veleposlanstva da nas dođe izbaviti iz te arktičke pustare, uletjesmo u kafić, s teniskim reketima u futrolama – jedva smo otvorili vrata i zakoračili, kad li se svi plesači baciše pod stolove, netko ugasi gramofon, dvije konobarice pobjegoše iza šanka! Blagi Bože, što je ovo, što nas još čeka, pomislih, u strahu da će jadni Tuđmanov veleposlanik doista nastradati u kakvoj unakrsnoj vatri pijanih moskovskih mafijaša. Ali, avaj, nismo mi bili zastrašeni već oni…naše su futrole s teniskim reketima njima nalikovale na futrole s kalašnjikovima i puškama, oni su u nama vidjeli kakve alkaponeovske osvetnike iz drugog kvarta, oni su se bacili pod stolove od straha.

Trebalo je par sekundi da shvatim kako moram brzo izvući reket inače bi gospoda ispod stolova mogla izvući neke svoje teniske pribore. Kad su vidjeli rekete, počne gromoglasni smijeh, pripite plesačice pridigoše stolove i u nelagodi počnu popravljati stolnjake, netko ponovo upali gramofon, svi smo živi, svi smo u toplom, živio Božić koji dolazi i živjelo svih stotinu i dvadeset četiri člana izaslanstva koje također dolazi!

Ugrijao nas je neki gruzijski konjak i, priznajem, nediplomatski pogled na dvije djevojke za šankom. Nije u diplomaciji sve baš promišljeno i besprijekorno… a i vozač je kasnio. Zametnuo se razgovor, plesači su pripijeno i pripito nastavili uživati u predblagdanskoj idili, djevojke se raspričale o svojoj obitelji, o nekom gradiću u Gruziji gdje su valjda rođene, o nekoj crkvi… bile su, naime, katolkinje! Gruzijske katolikinje… blagi Bože, što će još donijeti ova noć?

Donijela je – ideju.

Sutradan zovem Kaptol, bi li mogli poslati svećenika da u Moskvi, za prilično brojnu hrvatsku zajednicu, održi jednu lijepu misu pred Božić, nikada to nitko nije u Moskvi priredio, naši bi se ljudi obično prikrpali poljskim ili talijanskim prijateljima, sami i zajedno nikad nisu imali „svoju“ misu. Dok su na Kaptolu odabirali svećenika-putnika, ja krenuh odabirati crkvu… počelo je kao „grešno začeće“, pa sam prvo pogledao crkvu Bezgrešnog začeća u ulici Mala gruzinska. Konačno, s onim Gruzijkama se i rodila cijela ideja. No, crkva je ogromna, svod do neba, najveće moskovske orgulje krase cijelu jednu stranu zdanja - i da nam se pridruže ona Stodvadesetčetvorica na čelu s onim Jednim, opet bismo izgledali kao izgubljeno malo pastirsko stado u sinajskoj pustinji! Ali, srećom, netko me uputi u malu crkvicu, gotovo kapelu, odmah iza ogromnog zdanja u kojem su stolovale sve carske komunističke tajne policije i pod kojim su odlazak u logore čekale njihove žrtve, tamo na Ljubjanki. Odlično, primjereno, zbijeni jedni do drugoga, tu ćemo u toplom slušati…velečasnog Joška Šantića, njega je Kaptol odabrao.

Ali, avaj, nikad kraja nedaćama – na dan kad je velečasni sletio, grad je zahvatila snježna oluja, jedna od onih moskovskih mećava, „metelica“, koja, uz jak hladan vjetar, doista pomete sve pred sobom. Dok smo se dočepali veleposlanstva, tu je već bilo barem metar snijega. Visok, bijele kose, velečasni je u čudu gledao, gotovo kao da bi nas najradije pitao zar mi tu stvarno živimo svaki dan. A mene je golicalo da mu kažem kako se sa svojom bijelom kosom baš uklapa u krajolik… no, nekako sam se plašio da tom otočaninu ne bi baš prijale takve pošalice usred ove smrzavice! Otočanin u Moskvi, usred snježne oluje, za prvu hrvatsku predbožićnu misu! Koliko besplatnih dana bi se dohvatilo na Braču kad bi ponio sobom ovu „metelicu“?

Povijesno misno slavlje

„A kako bi bilo da prije nego pođemo pogledati crkvicu, da pogledamo prvo Svetog Vlahu?“, predložih mu.

„Kakvog Vlahu, pa u Moskvi smo?“, zatečen i začuđen pita velečasni.

„Ma dobro, nije baš Vlaho, ali je Vasilij... uostalom, Vasil, Vlaho, sve je to izvorno Basil, zar nije“, šalim se, u nekom podsvjesnom općepomirbenoj božićnjem duhu, a monsignor Šantić brzo prihvati ideju, pa se, razmjenjujući razne pošalice na račun dviju vjera, uputismo kroz mećavu prema Crvenom trgu, prema crkvi sv. Vasilija Blaženog, onom fantastičnom šarenom skupu malih crkvenih tornjeva sastavljenih kao u kakvu slatku tortu raznobojnih ukrasa. I danas sam siguran da je, velečasni s divljenjem gledao Sv. Vasilija misleći kako ne bi smjelo biti ni razlike ni opreke između njega i sv. Vlaha. Kasnije, kad je držao misu i kad su se naši ljudi grijali stisnuti jedni do drugih na klupicama u onoj kapelici, nekako sam bio još sigurniji u to. U prvom su redu sjedile one dvije gruzijske djevojke s cijelom obitelji!

Tuđman i Njegovih Stodvadesetčetiri dođoše dan kasnije, pred sam Badnjak. U kazalištu, tamo na ulici Jakimanka, gotovo na obali rijeke Moskve, koncert za uzvanike, za goste i domaćine, sve crno-bijela svečana odijela i duge haljine, Monika Leskovar i violončelo, Ruža Pospiš-Baldani, Stodvadesetičetvorica raspoređena po ložama sa svojim partnerima, sve uzvišeno, predbožićno. Nakon koncerta, svečani koktel u velikom predvorju Malog teatra…malog, u odnosu na Boljšoj, ali većeg i od splitskog i od zagrebačkog HNK.

Stojim uz Tuđmana, stepenicama se uspinje dugi red uzvanika, ministri, veleposlanici, naši ljudi, ruski dužnosnici. Predstavljam ih, jednog po jednog, Tuđman se sa svima rukuje, uživa. Povjesničar u njemu zna što je Rusija, političar pak vjeruje da će ovakav glamurozan posjet Rusiji, sa svih svojih Stotinudvadesetičetiri, pa još pred Božić, kao vrhunac katoličke ideje i simbol zapadne kulture, ubrzati taj isti Zapad u pogledu Hrvatske, Unije, NATO saveza… Znam da je tako razmišljao, znam da je vjerovao kako snaženje odnosa s Moskvom može utjecati i na njegovu ideju o poratnoj normalizaciji odnosa sa Srbijom i preko nje sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj, sve u ime trajnog regionalnog mira i ravnoteže, sve u ime poratnog pomirenja u kojemu će pobjednik biti velikodušan i u kojemu će ljudi naučiti pamtiti prošlost bez mržnje. Znam da je tako razmišljao jer mi je gotovo istim riječima to i sam rekao, kasnije te večeri, nakon tog prijama, dok se u svojoj rezidenciji u Kremlju divio starom pokućstvu, dok me odvukao kupaonicu da mi pokaže pozlaćene slavine i dok se šalio:

„Kaj, ja moram doći u Moskvu da odem na Zapad, ha? Čuj, među nama, nisam siguran da baš svi ovi moji to razumiju.“

I to sam znao… jer, došapnuli su mi kako su mnogi u Zagrebu bili nabrušeni što sam uspio jedva dva mjeseca po predaji vjerodajnica, pripremiti Jeljcinov poziv: bila su vremena jednosmjernih razmišljanja, vremena isključivosti… kog’ ćemo vraga u Moskvi, pa mi idemo na Zapad, šuškali su Tuđmanovi savjetnici. Bio sam među nekima omiljen kao da sam sveti Vasilije osobno!

U takvim okolnostima, napetosti treba olakšati, Konačno, sutra je Badnjak, dolazi Božić, treba biti opušten, dobronamjeran, otvoren, treba raditi na miru i dobru. Gledam Tuđmana, uživa doista opušten na vrhu onih stepenica, s razumijevanjem razmjeni pokoju s nailazećim gostima, ja ih predstavljam jednog po jednog.

„Predsjedniče, ovo je Vlado Bokšić, moj prijatelj i nogometni partner…iz Širokog je, ovdje ima malu firmu, inače sasvim sigurno jedini čovjek u Moskvi koji na automobilu ima tablice Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Plaća kazne, ali ne popušta“, predstavljam našeg Vladu, a Tuđman se smije, pa pogleda svoje ministre.

Tko je razumio, razumio je. Hm, plaća kazne, a ne popušta. Tuđman je razumio što sam poručivao.

Uz poruke i pošalice, prijam se primicao kraju. Stojimo u tom predvorju, okruženi ministrima, ostali od one Stodvadesetčetvorice raspršili se uokolo, kad odjednom eto Tuđmana:

„Čuj, Hido, a je l’ se može ovdje nabaviti jedna dobra šubara?“.

Odjednom, iz čista mira. Kakva je sad ovo poruka, je l’ on to nešto skriveno želi reći?

„Pa, pobogu, a gdje se može nabavit bolja šubara nego u Rusiji. Mogu sutra poslati nekog iz Veleposlanstva da kupi….“

„Odlično, sutra ću ti dati novce…“, reče.

Ostali šute, valjda i oni odmjeravaju…da nije ipak otišao predaleko? Šubara? Tuđman sa šubarom…hej, pa rat je tek završio, šubare su u nas… gotovo se moglo čuti što razmišljaju. Ma, teniske rekete u futrolama, kakve šubare!

Odlazak kući

„Ma, pustite novce, Predsjedniče…nego, recite mi, kakvu biste šubaru htjeli?“, pitam. Sad je vrijeme za još malo igre opuštanja, do vraga i napetosti oko šubara.

„Kako kakvu?“, čudi se Tuđman.

„Pa, recimo…je l’ hoćete onu s carskim znakovljem na prednjem dijelu…ili možda onu s crvenom petokrakom?“, upuštam se ja u potpuni rizik opuštanja.

„Znaš, dat ću ja tebi petokraku, samo se ti šali, da ti ne bi postale preslane takve šale!“, odgovara i nasmije se, onim kutkom usana.

Ostali ukipljeni, nenavikli na takve šale, ozbiljni, skoro pa osnivači prvog stožera za obranu od šubara i petokraka!

Da nije bilo tog kazališta i tih silnih gostiju, siguran sam da bi Tuđmana, poslije ovih pošalica, dohvatila ozbiljnost i da bi rekao poneku o pomirenju, o zaustavljanju podjela, o štetnosti življenja u prošlosti, o tome kako nitko ne može imati koristi od podvajanja i isključivosti i kako u obnavljanju stalnih opreka između svetog Vlaha i svetog Vasilija nitko ne može živjeti u dobru i miru i kako nema povjerenja tamo gdje se ljudi plaše da u futrolama teniskih reketa možda, još…

Sutradan, na Badnjak, Tuđman i njegovih Stodvadesetičetiri poletješe kući. Nekako, kao da put još nije završio ni pred ovaj Badnjak, piše Hido Biščević za Slobodnu Dalmaciju.