Prvi put je bilo krajem rujna. Sunčan i topao dan, miholjsko ljeto, perfektno vrijeme da se dođe u Vojvodinu, u obilje mirisnih plodova koji se skupljaju na njivama, vinogradima i voćnjacima, presipaju s pijačnih tezgi, u dvorištima kuhaju u marmelade i ajvare, u hladovitim mračnim podrumima vriju u rizlinge i u bakrenim kazanima destiliraju u vruću dunjevaču. No, meni je to veselje, zaslugom graničnih vlasti Republike Srbije, bilo uskraćeno. Nakratko. Nadao sam se ustvari da će biti nakratko. Čekali smo u sremskoj ravnici, na obali Dunava u Bogojevu, zaustavljeni pored limene kućice granične policije, već iscrpljeni i ravnodušni na rojeve zelenih insekata što su nam plazili po odjeći. Otresao bih napasnika jedino ako bih ga osjetio na koži, ako bi mi krenuo...