Ako se nastave glavni politički trendovi koji su obilježili izbore za Europski parlament, Hrvatska bi se nakon sljedećih parlamentarnih izbora mogla suočiti s problemima formiranja vlasti i nemogućnosti vladanja.
Na proteklim izborima pokazali su se obrisi triju potencijalnih političkih blokova koji ne žele koalirati jedni s drugima: HDZ-ova nestabiliziranog bloka sredinske desnice, SDP-ova nekonsolidiranog bloka sredinske ljevice i još neobjedinjena, ali prilično izvjesna bloka radikalne suverenističke desnice. Budu li izbori za Hrvatski sabor imali jednak ili sličan ishod, nitko neće moći samostalno sastaviti Vladu, nego će to morati učiniti s neželjenim koalicijskim partnerima.
Skretanje pozornosti javnosti
HDZ-ov podbačaj na europskim izborima vrlo je ozbiljan problem. Političku stranku koja kontrolira cijelu državu i velik dio društva – Vladu, Sabor, predsjednicu države, vojsku, policiju, obavještajne službe, državnu upravu, gotovo sve županijske i većinu gradskih i općinskih uprava, državna poduzeća, kulturne institucije, sportske saveze, Hrvatsku radio-televiziju i dr. – podržava tek svaki peti birač. Odbiju li se glasovi što ih je dobio u Bosni i Hercegovini i dijaspori, HDZ trenutačno podupire samo dvadesetak posto birača u zemlji. To otvara pitanje supstancijalne – ne i formalne – legitimnosti političke vlasti. Ta se činjenica želi prikriti manipulativnim skretanjem pozornosti javnosti na “peti mandat”, koji je navodno ispario negdje u domeni statističke greške. No nije problem što je HDZ osvojio četiri mandata, nego što je dobio 22,7 posto glasova, a ima svu vlast u državi.
Glavni je uzrok slaboga izbornog rezultata Plenkovićev pokušaj da HDZ ideološki transformira u umjereniju desnu stranku, što nailazi na otpor znatnog broja članova i birača. Sve što je dosad vodilo k tome – od izbacivanja Mosta i uvođenja HNS-a u vladajuću koaliciju preko saveza sa SDSS-om do usvajanja simbolično “nabijenih” dokumenata poput Istanbulske konvencije i Marakeške deklaracije – nije bilo izraz autentične političke volje mnogih HDZ-ovih birača i članova, ali i zastupnika i ministara. Plenkovićevi ideološki istomišljenici u Vladi svode se na Davora Božinovića, Ninu Obuljen Koržinek i Mariju Pejčinović-Burić.
Većina ostalih ministara - Tomo Medved, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Oleg Butković, Milan Kujundžić, Nada Murganić, Damir Krstičević, Darko Horvat, Gabrijela Žalac, Marko Pavić, Gari Cappelli... – pacificirani su ideološki tvrdolinijaši. Neke je od njih u Vladu doveo Tomislav Karamarko, a drugi su ideološki i svjetonazorski bliži Karamarku nego Plenkoviću. Osim dodjele visokoga političkog statusa, pacifikacija uključuje i toleriranje korupcijskih, klijentelističkih i drugih kriminalnih afera nekih članova Vlade. “Dajem državu za stranku” – ta je krilatica dobro opisivala širok raspon djelovanja i kultnoga HDZ-ova premijera Ive Sanadera.
Nastojeći promijeniti odnose snaga u vrhu stranke, Plenković je poslao na političku obuku u Bruxelles svoje mlađe pristaše, ali birači HDZ-a to nisu dobro primili. Značajan broj glasova tradicionalnih birača HDZ-a prelio se Hrastu, Neovisnima za Hrvatsku i listi Marijane Petir.
Desnica 'tvrda' zahvaljujući ženama
Te tri grupacije, koje su zajedno dobile 17,3 posto glasova, stupovi su potencijalnog bloka hrvatske suverenističke desnice koji predvode Ruža Tomašić, Bruna Esih i Marijana Petir. Pridruženi su članovi aktivne i agilne desne udruge civilnog društva koje simbolizira Željka Markić. “Tvrdu” hrvatsku desnicu tako predvode žene. Taj potencijalni blok nije nastupio na europskim izborima zajedno zbog političkih razlika i osobnih suparništava. Primjerice, Neovisni za Hrvatsku protive se članstvu Hrvatske u Europskoj uniji, suverenisti vide Uniju kao pragmatičnu ekonomsku zajednicu suverenih država, a Petir ne njeguje toliko protueuropski koliko klerikalni nacionalizam. No u borbi za vlast u državi sve bi te razlike mogle biti gurnute postrance.
SDP je, čini se, zaustavio političku imploziju koju je uvelike prouzročila vladavina Zorana Milanovića. On nije samo destruirao stranku ideološki i organizacijski nego joj je nanio velike konkretne političke štete. Njegova je koalicijska politika znatno smanjila broj SDP-ovih u korist HNS-ovih zastupnika u Saboru. Nakon raskola HNS-a glavna frakcija postala je koalicijskom partnericom HDZ-a u jednoj od najopskurnijih političkih afera u povijesti hrvatskog parlamentarizma. Usput, Vrdoljakov HNS i Čačićevi Reformisti zajedno su dobili 3,5 posto glasova na proteklim izborima. Kada bi im se pribrojili glasovi i treće frakcije bivšeg HNS-a, Glasa Anke Mrak Taritaš, opet ne bi prešli izborni prag. Na izborima 2014. SDP je dobio samo dva mjesta u Europskom parlamentu, koja su zauzeli Biljana Borzan i Tonino Picula, a ostala dva mjesta s koalicijske liste “poklonjena” su politički nevidljivom HNS-ovu zastupniku Jozi Radošu i kompromitiranom IDS-ovu veteranu Ivanu Jakovčiću.
Saborski klub zastupnika SDP-a, koje je pretprogramirao Milanović, osipao se brzo i nemoralno. Tomislav Saucha, šef Milanovićeva premijerskog ureda, u prijelomnim je trenucima održavao HDZ na vlasti. Milanka Opačić, ministrica socijalne skrbi, demonstrativno je napustila stranku i ušla u klub Milana Bandića s kojim se Milanović politički razišao i usput ga ismijavao kao Jimmyja Fontanu. Siniša Varga, ministar zdravstva, napustio je stranku i vjerojatno stoji na pragu drugoga saborskog kluba. Mirando Mrsić, ministar rada i socijalne skrbi, formirao je svoju strančicu. Bojan Glavašević, zamjenik ministra hrvatskih branitelja, napustio je SDP, izjavivši usput da je “socijaldemokracija mrtva”, i otišao u Start Dalije Orešković odakle je startao – u ništa.
Neki članovi Milanovićeve “ministarske frakcije” u Saboru, kao Boris Lalovac i Branko Grčić, opstruirali su stranku šutnjom i političkom pasivnošću. Više je saborskih zastupnika prešlo u druge stranke. Svojim licemjernim objašnjenjem izlaska iz SDP – pridružujem se HDZ-ovoj većini kako bih spriječio da se ona raspadne pa da SDP koalira s HDZ-om – ostat će upamćen veteran Zdravko Ronko, čovjek koji godinama u Saboru nije izgovorio nijednu pamtljivu rečenicu dok nije izvalio to što je izvalio. Sam je Milanović nakon gubitka vlasti napustio stranku pa su njegovu izjavu da će na izborima za Europski parlament glasovati za SDP mediji dočekali kao svojevrsnu senzaciju. Bilo bi dobro da i ostane samo glasač SDP-a.
Glavni je problem SDP-a što nema ozbiljna koalicijskog partnera. Amsterdamska koalicija – koja nazivom neodoljivo asocira na kartele krijumčara dijamanata i narkotika – doživjela je katastrofalan poraz. Sedam njezinih članica uspjelo je skucati 5,2 posto glasova. Prešla je izborni prag u samo trima županijama: Istarskoj (41,3 posto), Primorsko-goranskoj (7,6 posto) i Zagrebačkoj (6 posto). Da nije bilo birača IDS-a u Istarskoj županiji, ne bi prešla petpostotni prag.
Nevidljive granice i stakleni plafoni
Politička katastrofa toga nadobudnoga političkog saveza, koji je sam sebe najavljivao kao “najveće iznenađenje” izbora, posve je očekivana. Od sedam “vođa” četvero nikad nije imalo iole ozbiljnu stranku: Anka Mrak-Taritaš iz Glasa, Silvano Hrelja iz HUS-a, Darijo Vasilić iz PGS-a i Mirando Mrsić iz Demokrata. Dvojica, Krešo Beljak iz HSS-a i Dragan Bregovac iz Laburista, imali su stranke, ali su ih izgubili ili uništili. Beljak je izgubio bitku s Marijanom Petir, jer je njezina lista dobila, u najmanju ruku, dvostruko više glasova od Beljakova HSS-a. HSS jednostavno ne može podnijeti Beljakov lijevi liberalizam i nesnošljivu “divlju” retoriku. SDP ne bi trebao ulaziti u predizborne saveze s Amsterdamskom koalicijom i podleći novim ucjenama. Tu tvorevinu treba pustiti da propadne ili da se dokaže kao održiv politički akter na sljedećim izborima. Mrak Taritaš poručivala je prije izbora vodstvu SDP-a da će s njime razgovarati kada se “srede”. Bernardić bi sada trebao poručiti vodstvu Amsterdamske koalicije da će razgovarati s njima kada se “srede”.
Posebna su priča Pametno, Start i Možemo, koji su zajedno dobili 5,2 posto glasova. Politički potencijal Dalije Orešković i njezina Starta vrlo je dvojben. Čini se da su se ispuhali prije nego što su se napuhali, premda su imali velikodušnu potporu medija. Pametno ima neke nevidljive granice, svoj “stakleni plafon”, koje ne može probiti kako bi postao važniji politički akter u zemlji. Možemo je pak napravilo fundamentalnu grešku koja bi mogla dovesti u pitanje budućnost te organizacije.
Odlična moderna platforma “Zagreb je naš”, koja je postigla lijep uspjeh u izborima za Zagrebačku skupštinu, trebala je prerasti u približno dobru nacionalnu platformu Možemo na europskim izborima. Prvi pokušaj tranzicije s lokalne na nacionalnu razinu nije uspio. Nije uspio zato što je Možemo “posudilo” ideološki profil, bez kojega se ne mogu igrati nacionalne političke utakmice, Nove ljevice, koja pati od svih boljaka “stare nove ljevice” zbog kojih je ona svuda i uvijek propadala.
Nova ljevica radikalna je ljevičarska organizacija koja se proglasila jedinim zastupnikom lijevih ideja i vrijednosti. Oštricu je kritike usmjerila na SDP kao najveću lijevu stranka proglašavajući je slugom neoliberalnog kapitalizma i dijelom desničarskoga političkog kartela. Zbog izdaje radničkih i internacionalističkih ideala i podle političke mimikrije ona je gora od desničarskih stranaka. Doista, svaki bi radikalni ljevičar morao proučiti makar političku povijest Vajmarske Republike u kojoj je komunistima, ondašnjima radikalnim ljevičarima, glavni neprijatelj bila Socijaldemokratska stranka Njemačke koju su nazivali gorom od Hitlerovih nacista. Komunisti su, među ostalim, surađivali s nacistima u rušenju sredinskih vajmarskih vlada te tako pridonijeli slomu demokracije. Znamo kako je sve to završilo.
Možemo i njegov ideološki “pokrovitelj” na proteklim europskim izborima više su se obrušavali na SDP nego na HDZ. Ako se ne trpi pluralizam u “vlastitom dvorištu”, upitnim postaje odnos prema političkom pluralizmu i parlamentarnoj demokraciji uopće. Po svemu sudeći, radikalna ljevica smatra predstavničku parlamentarnu demokraciju privremenim okvirom djelovanja koji se mora trpjeti dok ne nastupi željeno carstvo izravne demokracije. To načelno onemogućuje suradnju sredinske i krajnje ljevice. Uostalom, sve tri spomenute organizacije dale su do znanja da ne žele surađivati sa SDP-om.
Sada se čini da HDZ ne želi koalirati ni sa suverenistima ni sa SDP-om. Suverenisti ne žele koalirati ni s HDZ-om ni sa SDP-om. SDP ne želi koalirati ni sa suverenistima ni s HDZ-om. Moguća politička blokada nakon parlamentarnih izbora ipak će se morati probiti. Najvjerojatnije će to zajedničkim snagama učiniti HDZ i suverenisti. Prva žrtva takva proboja bio bi Andrej Plenković. Je li on toga svjestan?
Čini se da jest i da je zato toliko uzrujan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....