Trebalo je proći dvadeset godina od rata da žrtvama koje su proživjele traume seksualnog zlostavljanja društvo prizna da su žrtve i da im da kakvo-takvo obeštećenje. Strah, traume i nepravdu izazvanu time da počinitelji ostaju izvan dosega kazni trebao je ublažiti Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, donesen 2015. u mandatu Freda Matića.
Njime je regulirano pravo žrtava na jednokratni novčani iznos od 100 do 150 tisuća kuna. Člankom 24. propisano je da se taj iznos ne smatra naknadom “cjelokupne štete za sve pretrpljene posljedice seksualnog nasilja”. Tom stavkom žrtve se štiti od dodatne viktimizacije da im sudske presude nakon niza godina padnu u vodu.
Do sada je, prema posljednjim podacima, Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja Ministarstva branitelja zaprimilo 241 zahtjev, od čega su 82 odbijena. Do 31. prosinca 2016. Povjerenstvo je donijelo 108 pozitivnih rješenja, a 48 negativnih.
Osim te jednokratne naknade, Zakon je omogućio žrtvama pravo i na psihosocijalnu, pravnu, zdravstvenu pomoć, fizikalnu rehabilitaciju jednom u dvije godine u trajanju od 15 dana, obavezno i dopunsko zdravstveno osiguranje te mjesečne naknade koje se vrte oko 2500 kuna.
Stigmatizacija
“Taj zakon danas zovem zakonom srca”, kaže Fred Matić i objašnjava: “Povjerenstvo je priznavalo status žrtvama seksualnog nasilja u ratu, a da one nisu nužno morale imati sudske presude, pozivati svjedoke - jedna od glavnih muka žrtava na sudu bila je što su počinitelji u velikom broju slučajeva bili nepoznati ili nedohvatni, što ih je dovodilo u nemoguću poziciju.
Uspjeli smo organizirati svjedočenje tako da žrtve daju iskaz jedan jedini, prvi i posljednji put, bez ikakvih ‘popravnih’. U Povjerenstvu je bio psihijatar koji je i sam prošao srpske logore. Jednokratna naknada određivala se prema klasifikaciji - prema njoj sam i sam bio žrtva jer udarci u genitalije koje sam primio u logoru spadaju u oblik seksualnog zlostavljanja.”
Matić tumači: “Istraživanja su pokazala da je u Hrvatskoj oko 2400 osoba pretrpjelo seksualno nasilje, a više od 90 posto njih su bile žene. Međutim, do danas ih se javilo tek deset posto! Pitam se što je sa svim onim ženama i muškarcima koji nisu skupili snagu i prijavili - iz straha od stigmatizacije, novih trauma, odbacivanja okoline.
One i oni i dalje imaju muku oko svega, ali radije žive sami u paklu nego da ga podijele s članovima svojih obitelji. Oni su osuđeni do kraja života nositi tu tešku traumu - same/sami.” Matić spornim smatra odluku Medveda da ukine pravo na mjesečnu naknadu žrtvama ako već primaju neki drugi oblik potpore.
Suočavanje
Kritike na to da se rad Povjerenstva umrtvio s novim ministrom Tomo Medved kategorički odbacuje i kaže: “Povjerenstvo radi neovisno i profesionalno. Ne znam detalje i ne ulazim u konkretne predmete. Koliko mi je poznato, ostala su neriješena tri-četiri slučaja”, rekao je Medved i zatražio da pošaljemo e-mailom pitanja o broju predmeta, ali odgovor do zaključenja broja nije stigao.
Ministarstvo se našlo pod udarom kad je Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću upozorila kako su u veljači 2017. odbili žrtvu seksualnog nasilja počinjenog u vojnom zatvoru Kuline u Šibeniku, i to unatoč nepravomoćnoj osuđujućoj presudi za dvojicu pripadnika 72. bojne Vojne policije HV-a.
Vesna Teršelič, voditeljica Documente, napominje kako je Ministarstvo priznalo grešku i revidiralo stav. Struktura prijavitelja se jako promijenila, naglašava Teršelič; dok je ranije bio gotovo zanemariv broj zahtjeva koje su podnosili muškarci kao žrtve seksualnog nasilja, danas dosežu jednu trećinu od ukupnog broja. A broj okončanih sudskih postupaka u kojima su žrtve tražile satisfakciju manji je od sto, kaže. Postupci su mučni i neizvjesni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....