Tomo Medved izgubio je brata tijekom rata. Tomo Medved jučer je izgovorio: “Znamo da članovima obitelji nije jednostavno biti danas ovdje, no danas su ovdje uz vas i dužnosnici Vlade, među kojima nema osobe koja u ratu nije izgubila najmilije”. Medved je to rekao u Gruborima, mjestu koje je od rata, od 1995. godine bilo simbol tamne strane savjesti Hrvatske. U Gruborima je počinjen ratni zločin.
Grupa hrvatskih vojnika, najvjerojatnije pripadnika specijalne policije koja je tada na tom području imala zadatak čišćenja terena, ubila je šestoro starih ljude koje je zatekla u Gruborima. Najstarija žrtva imala je 90 godina. Bili su to Srbi koji su odlučili ostati u Hrvatskoj nakon akcije Oluja. Netko ih je surovo poubijao.
Tomo Medved je general Hrvatske vojske, ministar je branitelja. Tamo, u Gruborima, govorio je članovima obitelji ubijenih Srba, ali je vjerojatno mislio i na osobnu žrtvu, a istaknuo je i da među dužnosnicima Vlade nema ni jedne osobe koje u ratu nije izgubila najmilije. Medved je ranjavan, zna kako izgleda situacija u kojoj to da li će živjeti ili ne ovisi o detaljima.
Zna da se život može brzo izgubiti. No, zasigurno je od svih misli najteža ona koju nosi kada pomisli na osobni gubitak. Kada je rekao da članovima obitelji, a mislio je na članove obitelji ubijenih, nije jednostavno biti u Gruborima, rekao je nešto iz čega nije mogao isključiti sebe, nije mogao govoriti o tuđim žrtvama a da ne misli na sebe.
Vjerojatno je to užasno teško. Zato Medved nije mogao biti neiskren, nije mogao lagati niti glumiti, odraditi svoj govor u Gruborima kao dio nečega protokolarnog, nečega što dolazi uz ministarski ured i što se može proći kao tek dio posla. Zato je Medved bio najvažniji govornik jučer u Gruborima. Možda nije bio ni zadovoljan kada je donesena odluka da on baš bude u Gruborima i da bude jedan od onih koji će govoriti zbog ubijenih, ali jučer je u jednom trenutku on bio taj koji je govorio u ime i za obitelji svih koji su u ratu izgubili nekoga svoga, Srbe i Hrvate. Smrt uvijek postavlja pitanje - zašto, zašto netko moj? Život nikada ne daje prihvatljive odgovore.
Hrvatska je nakon Oluje, kroz rat, ali osobito nakon njega prolazila ono što je profesor Puhovski nazvao “socijalizacijom zločina”, prihvaćanjem njegova postojanja i negiranjem odgovornosti za počinjeno. Žrtve ratnih zločina tretirane su kao oni kojima se to smjelo i moglo učiniti i zbog toga nema potrebe kažnjavati. Društvo je podnosilo da se u njemu nalaze počinitelji, ubojice koji neće biti kažnjeni, gotovo kao da ne postoji razlog zašto bi ih se kaznilo. To je ono gdje se griješilo. Odgovorni za zločine bivali su i nagrađivani društvenim položajem, prihvaćalo ih se kao da ne postoji razlog zbog kojega bi trebali biti procesuirani i kažnjeni. Puhovski je spomenuo i kako treba shvatiti cijenu države i neovisnosti, izvući stvari ispod tepiha, sve ono što se skrivalo i od čega se bježalo.
“U štalama je gorjela živa stoka, dvije krave su prostrijeljene ležale u travi, a nedaleko od njih bilo je tijelo Jove Grubora (65) s prerezanim grlom i ‘bez pola lica’”, opisao je jedan svjedok. To je isto bila slika pobjede, ona koju smo izbjegavali saznati i prihvatiti. Ubijani su ljudi koji se nisu mogli braniti. Ubijani su iz obijesti, kao poruka i upozorenje Srbima. Poruka je bila jasna, niste poželjni, ova Hrvatska vas ne treba. Do jučer, do trenutka kada je Medved svojom pojavom poručio da se branila drukčija Hrvatska, ona koja prihvaća sve svoje građane.