Među intelektualcima u Hrvatskoj jako je malo onih čiji glas redovito dopire do javnosti. U novinarskim krugovima često se može čuti kako u medijima stalno istupaju jedni te isti ljudi, što i nje posve točno jer ipak svako malo priliku da kažu svoje mišljenje dobivaju i stručnjaci za pojedina područja čija imena široj javnosti nisu poznata. Neki od njih, što su više u medijima, s vremenom postaju javno prepoznatljivi.
Ipak točno je da se neki intelektualci – najčešće stručnjaci za politiku, gospodarstvo, razne društvene fenomene, a u zadnje vrijeme i goruća epidemiološka, ekološka i zdravstvena pitanja – u medijima pojavljuju daleko češće od ostalih. Novinari će reći da je to zato što upravo ti ljudi najhrabrije i najjasnije iznose svoje misli i uredno se odazivaju na novinarske pozive za razliku od onih koji se ne javljaju na telefone, odbijaju davati izjave i intervjue, a kada i govore, mjere svaku riječ pazeći da se nikome ne zamjere pa na kraju malo toga kažu i budu dosadni.
I stoga će novinari kada im treba nečije relevantno mišljenje o nekoj temi radije riječ dati onim rijetkima koji su im provjereno dostupni i zanimljivi. Ti ljudi svakako ispunjavaju svoju ulogu intelektualca u društvu da pojašnjavaju neke stvari publici koja o tome zna daleko manje od njih. Pitanje je što je s onima koji navodno mnogo znaju i imali bi što reći, ali to ne čine. Možda neke od njih novinari nepravedno zapostavljaju, neki su vjerojatno po prirodi samozatajni te im je od javnog izlaganja draža njihova privatnost i anonimnost.
Neki su pak potpuno posvećeni znanstvenom istraživanju i radu na sveučilištu i svu svoju intelektualnu energiju usmjeravaju u to, a u javne se rasprave uključuju samo povremeno, kao autoritativni stručnjaci za specifično područje. No zasigurno ima i onih koji mogu sebe smatrati intelektualcima, ali nemaju što reći a da to već netko drugi nije više puta izgovorio. Može li se nekoga uopće smatrati pravim intelektualcem ako nije spreman izaći iz svoja četiri zida i svoja znanja podijeliti sa zajednicom u kojom živi?
Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža intelektualce definira kao osobe koje se bave umnim radom, koje se ističu naobrazbom, znanjem i sposobnošću mišljenja. Dalje navodi kako se u sociologiji intelektualcima smatraju ljudi koji stvaraju ideje i u njima žive. U širem smislu to su, prema Hrvatskoj enciklopediji, svi oni koji pridonose stvaranju, potvrđivanju i širenju vrijednosti, svjetonazora i spoznaje, osobito onih koji sadrže aksiološke i filozofske konzekvencije. Izraz intelektualci u javni je govor prvi put ušao 1898. u Francuskoj kada je skupina uglednih osoba poput Émilea Zole i Marcela Prousta istupila protiv političke nesnošljivosti i očitovala se “Manifestom intelektualaca u prilog Dreyfusu”.
“U tom su smislu intelektualci bili oni koji su, oslanjajući se na svoj ugled i stvaralački autoritet u područjima umjetnosti, književnosti i znanosti, nastojali izraziti i promicati nove ili obraniti stare vrijednosti. Talijanski filozof, političar i teoretičar politike iz prve polovice 20. stoljeća Antonio Gramsci zastupao je tezu da su svi ljudi intelektualci, ali da svi ne obavljaju intelektualnu funkciju u društvu. U suvremenim sociološkim analizama se umjesto univerzalnih intelektualaca – koji zagovaraju transcendentne, apsolutne i bezvremene vrijednosti kao što su razum, istina i pravda – govori o specifičnim intelektualcima koji se angažiraju za posve stvarne i raznolike ciljeve svojstvene modernim pluralističkim društvima kao što su socijalna pravda, ljudska pravda, mirovna nastojanja, prava žena, prava manjina, etička upotreba znanosti, ekološka odgovornost…”, piše Hrvatska enciklopedija.
Hrvatskim se akademicima, kao vodećim intelektualcima u državi, često zamjera što svoje stavove nerado dijele sa širom javnosti, nego se većinom drže uskih akademskih krugova. Je li to baš tako i koji su razlozi da se većinu članova HAZU-a rijetko kada glasno čuje, a njihove poruke nemaju velikog odjeka? Odgovore smo potražili od samih akademika, pokušali smo kontaktirati s njih desetak, ali smo ih dobili trojicu. Tako smo opet riječ dali onima koji su bili spremni govoriti dok onima koji nisu nećemo zamjeriti s obzirom na to da su ljudi starije dobi u skladu s kojom im zdravstveno stanje možda ne dopušta da razgovaraju s novinarom onda kad se njemu prohtije.
“Intelektualac bi trebao biti prisutan u javnosti. Ima ljudi koji su samozatajni, ali uloga intelektualca je da u društvu govori ono što misli, ali mora imati hrabrosti da stvarno kaže ono što misli, a ne da nekome podilazi. I da argumentira ono što govori. Nijedna vladajuća struktura u Hrvatskoj ne želi čuti drugačije mišljenje. Svaka je autistična. Čuje samo ono što ona govori i želi napraviti. Javni interes joj je na desetom, a trebao bi biti na prvom mjestu”, tvrdi ugledni znanstvenik, akademik Vlatko Silobrčić, te dodaje kako je akademska elita pak nedovoljno artikulirana u izražavanju svojih stavova.
“Na primjer Senat Sveučilišta u Zagrebu, koji broji 70 ljudi, donosi odluke o kojima se prethodno ne razgovara i glasuje bez rasprave. Senat koji je dva puta birao isto vodstvo Sveučilišta krivo je radio svoj posao. To znači da akademska zajednica u Zagrebu nije formirana na zdravim kriterijima i oportunizam je glavni način funkcioniranja. Imam 86 godina i u znanosti sam od 1955. godine. Ni jedna garnitura koja je vladala, ni u Jugoslaviji niti u Hrvatskoj, nije imala za znanstvenu zajednicu svjetske kriterije. Veći dio članove te zajednice, po svjetskim kriterijima, tu ne pripada. Puno je manje pravih intelektualaca nego što se čini”, govori Silobrčić, koji smatra da su i mediji zatvoreni.
“Upozoravao sam medije da bi trebali dati više prostora za promociju znanstvenog načina razmišljanja jer je to najvredniji dio znanosti. Ne možeš donijeti odluku ako ne znaš koji ti je cilj. U našim školama se ne razvija kritičko razmišljanje, nego memoriranje onoga što se čuje. Čitam portale i primjećujem da u medijima ipak ima prostora za one intelektualce koji su apsolutni pošteni i etični, odnosno moralni kao profesionalci. Kao primjer ću navesti svog prijatelja znanstvenika Ivana Đikića. On bi mogao biti model intelektualca, ali nije prihvaćena moja ideja da on održi predavanje na Akademiji. Većina ljudi u akademskoj zajednici ne želi promjene jer su svjesni da su tamo gdje im nije mjesto i da imaju brojne privilegije pa stoga oportunistički brane svoje stolice”, zaključuje Silobrčić.
Akademik Pavao Pavličić pak smatra da to što mnogi hrvatski intelektualci ne istupaju u javnosti nije njihov problem.
“Možda svi mi od intelektualaca očekujemo suviše. Kada se pojavi neki problem u javnosti, ljudi će o tome pitati pisca, a ne kipara ili pjevača. To je uvriježena ideja jer su kod nas u 19. stoljeću pisci bili prosvjetitelji, i to ih i danas prati kao sjena. Od pisca je možda nepravedno tražiti da o svemu ima mišljenje. Čovjek se jednostavno u nekim područjima ne snalazi. A tu je i pitanje temperamenta. Netko će se potruditi sam da mu mišljenje dospije u javnosti, a netko će čekati da ga pitaju. Pitanje je koliko netko vjeruje u važnost vlastitih stavova i koliko misli da oni moraju dospjeti do drugih ljudi, a koliko su samo njegovi. Novinari zovu uvijek iste ljude. I mene su znali često zvati pa sam ih pitao zašto me zovu. Odgovorili su mi da je to zato što ima jako malo ljudi koji znaju reći nešto ukratko, u jednu minutu koliko je predviđeno vrijeme, a ne u 15 minuta. A na kraju je i pitanje koliko je utjecajno mišljenje nekoga tko sudi u javnosti o svemu i svačemu”, prokomentirao nam je akademik Pavličić.
“Da bi netko mogao istupati u javnosti, mora ga netko pozvati i mora biti siguran da neće biti pozvan na odgovornost nakon što je nešto rekao”, ističe akademik Josip Bratulić.
“Naša riječ nije stvarala tamnice niti je otvarala sudove, ali ponekad je bila ili prešućena od nas samih jer nas nitko nije pitao ili je shvaćena onako kao nismo rekli, a nismo imali načina objasniti što smo mislili te da su ljudi krivo shvatili naše mišljenje. Svijet se stalno mijenja, ali ponekad ne vidimo da se mijenja nabolje. Svi koji su došli na vlast su rekli da će promijeniti stvari nabolje, a kada su osvojili vlast su ih mijenjali po svojim koncepcijama ili kako očekuju oni koji su ih ispromovirali. Neki od nas su glasni. Ako nas pitaju, mi ćemo odgovoriti. Ima onih koji žele da ih se čuje. A nekad su naše riječi i zaustavljene i od urednika koji su tražili svoj mir i sigurnost, a ne samo istinu koju smo mi rekli. A za intelektualca koji promišlja svijet istina je važnija od njegove slave, često i od njegova osobnog probitka, pa čak i od života”, naglašava akademik Bratulić.
Kao istaknuti predstavnik akademske zajednice rektor Sveučilišta Vern prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila – geopolitički analitičar i stručnjak za međunarodnu sigurnost – potvrđuje kako se u hrvatskom društvu osjeti nedostatak ekspertskog mišljenja, što je posljedica ubrzane proizvodnje informacija u suvremenom svijetu gdje eksperti ne dolaze do izražaja, a prije su za to imali mogućnost.
“U etičkom kontekstu novinarstva uvijek se traži mišljenje jedne i druge strane. Uobičajeno je bilo da se u odnosu na neka društvena pitanja pozivaju eksperti koji će dati svoje ovlašteno ekspertsko mišljenje o nekoj situaciji. Pojavom ove ubrzane proizvodnje informacija i populističkih medijskih platformi, ekspertsko mišljenje je ispalo iz te matrice jer više nije potrebno. Dat ću primjer kampanje o Brexitu u Velikoj Britaniji gdje su zagovornici Brexita tvrdili da će se uštedjeti ogroman novac koji će se uložiti u zdravstveni fond, dok su stručnjaci i bivši ministri financija upozoravali da to nije točno, no ta se informacija nije probila do publike. Zagovornici Brexita su uspjeli diskvalificirati stručnjake iz javnog prostora. Tako da danas, u toj ogromnoj liberalizacija medija, dio medija koristi, a dio zaobilazi eksperte jer im njihovo mišljenje ne odgovara. U takvoj situaciji, kada eksperti ponekad dođu u središte pozornosti, oni naprave autocenzuru i isključe se iz javnog prostora jer ne vide svrhu ni smisao utjecaja svoga znanja na određene društvene procese”, govori Cvrtila i napominje kako u nekim situacijama kada je potrebno brzo prenijeti informaciju novinari ne stignu komunicirati s ekspertima.
Prema njegovu mišljenju, nije dobro da se u javnosti stalno pojavljuju isti ljudi. Dobro je, smatra, da postoji pluralizam u javnim raspravama i bilo bi bolje da više eksperata sudjeluje u tim raspravama je jer taj dijalog danas ograničen zbog malog broja stručnjaka koji se pojavljuju u javnom prostoru.
Nagrađivana znanstvena novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež kaže da u svom novinarskom radu uglavnom komunicira sa znanstvenicima koji su intelektualci, ali većinom vrlo oprezno istupaju u javnosti i uvijek paze da se nekome ne zamjere.
“Ne razumijem taj strah kod ljudi koji rade u javnim institucijama, imaju sigurne pozicije i žive jako dobro u odnosu na prosjek zemlje. Stoga ne razumijem zašto otvorenije ne istupaju o nekim problemima. Možda je to posljedica socijalizma i rata da ljudi prilikom javnih istupa paze na svaku rečenicu, a možda je to dio mentaliteta. Društva napreduju kroz polemike i rasprave i zato mislim da bi intelektualci trebali više istupati. A i novinari često rade u brzini pa zovu one koji su spremni govoriti. Dogodi se da jedan novinar otkrije neku novu osobu koja je spremna govoriti, a onda to drugi vide i zovu tu osobu. A tu je i stav prema novinarima i medijima – ljudi ne vole novinare, ali su im mediji važni. Misle da novinari trebaju otkrivati afere. A novinari su na slobodnom tržištu i puno su izloženiji od tih osoba koje bi svojim autoritetom trebale upozoriti na neku nepravilnost”, ističe Tanja Rudež. Kao primjer navodi svoje pisanje o etičkim problemima u znanosti. Tada zove ljude iz akademske zajednice koji joj, otkriva nam, najčešće ne žele govoriti pod imenom i prezimenom odnosno ne žele istupati da ne bi sebi na bilo koji način naštetili.
“Mislim da na Zapadu ljudi puno otvorenije govore nego u Hrvatskoj. Intelektualci bi trebali otvorenije istupati jer ovako izbjegavanjem medija otvaraju prostor onima koji nisu kompetentni, ali se rado javljaju medijima i onda se svi ljute na medije zašto prenose te ljude. Mediji bi rado uključili u tu raspravu i druge intelektualce kada bi oni htjeli otvoreno i javno iznositi svoje stavove”, naglašava Tanja Rudež. Kao svijetao primjer navodi znanstvenika Ivana Đikića, koji joj, svaki put kada ga nazove, otvoreno kaže što misli, ponekad i na svoju štetu. No, Đikić je, podsjeća Rudež, više puta rekao da je njegova dužnost kao intelektualca javno istupati.
“Istaknula bih i akademika Vlatka Silobrčića, koji nije konformist i koji je uvijek spreman istupiti u javnosti osobito o temama akademske čestitosti. On je primjer čovjeka s dosta godina i iskustva koji se ne libi biti pravi intelektualac koji govori što misli pogotovo o temama o kojima jako puno zna. Takvih nam ljudi zapravo nedostaje u Hrvatskoj”, zaključuje Tanja Rudež te dodaje kako je konformizam koji vlada u akademskoj zajednici često i odraz nekompetencije njezinih članova.
Politička novinarka i komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma smatra da javno djelovanje nije glavna odlika intelektualca.
“A zašto tako malo njih istupa u javnosti? To je zato što stručnjaka za određena područja nema previše, barem ne u svim područjima. Kao drugo, postoji autocenzura i mnogi intelektualci sami sebi ne daju prostora za javno istupanje jer se boje nekome zamjeriti i misle da je pametnije šutjeti i ne iznositi stav nego si nekim javnim istupom ugroziti ambiciju. Mislim da je najmanji broj onih koji nemaju nikakve afinitete za javne nastupe i radije se drže svoje anonimnost i rade u miru i tišini”, kaže nam Ivanka Toma. Upozorava i na činjenicu da u novinarstvu, pogotovo dnevnom, u kojem novinar mora biti brz i nema vremena cijeli dan potrošiti na moljakanje ljudi da mu nešto kažu, novinar poseže za onima za koje zna da će reagirati.
ŽARKO PUHOVSKI
Angažirani intelektualni “provokator”, s radnim vremenom od 0 do 24.
Filozof, politolog i aktivist prof. dr. sc. Žarko Puhovski, javnosti najpoznatiji kao politički analitičar, od svih je hrvatskih intelektualaca najagilniji i najhrabriji kada treba izreći mišljenje o bilo kojem društvenom i političkom pitanju. Munjevito reagira – bilo na novinarski zahtjev ili samostalno, pisanjem članka za javne medije – na aktualne događaje i probleme. Nikad neće reći: “Pričekajmo pa ćemo vidjeti.” Ima dovoljno intelektualne čvrstine i samouvjerenosti da odmah iskaže jasno i razgovijetno svoj sud o čemu, makar ga poslije morao revidirati.
Ne boji se komentirati ad hoc, kad situacija još nije sasvim jasna i kad sve činjenice još nisu izišle na vidjelo (što se mnogi ne usuđuju), ne strahuje od toga da će mu poslije spočitavati da je kontradiktoran, da prerano prosuđuje i da srlja u zaključke. Naime, lako je biti pametan i “racionalan” post festum, kad se o nekom događaju važnom za javnost već sve razjasni i kad se zaključci sami od sebe daju. Teško je, naprotiv, biti dovoljno kompetentan, pronicav i otvoren da odmah, nakon prvog pogleda, dok sve još vrije i dok se još ništa pobliže ne zna, izneseš analizu, preliminarni sud i prognozu, moguće i vjerojatne scenarije raspleta – bilo afere, skandala ili političkoga sukoba.
Puhovski je elokventan i tako dobro informiran o zbivanjima u politici i društvu (a upravo to znači pravi intelektualni rad) da je, moglo bi se reći, živa enciklopedija “sadašnjosti”. Svaku tvrdnju potkrepljuje verificiranim podacima i logično izvedenim argumentima. Uostalom, filozof je.
Mnogi će na njega odmahnuti rukom i reći onako prostački da je “posvuduša” jer je sveprisutan, ali Puhovski nije estradno naklapalo ni politički parazit kojima je Facebook privatna kanalizacija za slanje neurednih misli u javnost. Puhovski nema strah od autoriteta i nimalo se neće suzdržavati da gotovo simultano s nekim važnim društvenim zbivanjem iskaže svoj sud – recimo, o predsjedniku države kad “podivlja”, o premijeru kad mu otkriju novoga korumpiranog ministra, o predsjedniku Vrhovnog suda kad iziđe na vidjelo da je bogat kao tajkun…
On nije intelektualni oportunist. Naprotiv, čak bi se moglo slikovito reći da je intelektualni “avanturist” – ne boji se novoga ni stranoga, bez okolišanja zabada svoj analitičko-kritički nos u sve, ne strahuje od toga da će nešto “prerano reći”, da će se izlanuti. Posve suprotno, možda se najviše boji da ne “zakasni” u iznošenju svojega suda u javnost, jer voli biti na čelu kolone. Ima tu čak i intelektualnog ekshibicionizma i kompeticije. Uvijek nastoji biti prvi koji će javno zakukurikati, ako treba i prerano i krivo.
I još nešto vrlo važno: Puhovski do kraja, potpuno, zadovoljava jedan od najvažnijih kriterija javnoga intelektualnog djelovanja – društveno je angažiran. On aktivno zastupa, koju god temu opservirao i koji god događaj komentirao, određen set vrijednosti, moralnih, društvenih i političkih. Sve što analizira i sve što prosuđuje obavlja iz perspektive humanista i liberala. Nikad to ne skriva i ne predstavlja se kao idejno-ideološki “neutralan” promatrač. Zbog njegove neprekidne prisutnosti, možemo reći i hiperaktivnosti, na javnoj sceni mnogi će Puhovskog olako omalovažiti kao brbljavca koji je “svakom loncu poklopac”, ali ako se analizira bilo koji njegov javni nastup, pa i najkraća izjava za novine, neizbježno se dolazi do zaključka da neusporedivo bolje od drugih intelektualaca i javnih aktera artikulira misli, da su mu iskazi jezično besprijekorni, da mu se neće potkrasti logičke pogreške u argumentiranju i zaključivanju i da se neće zabuniti u iznošenju podataka.
Bilo koje njegovo javno izlaganje, pismeno ili usmeno, odlikuje se originalnim stilom – spojem čvrste mreže argumenata i neočekivanih slikovitih usporedbi. Sklon je formulacijama koje idu za paradoksom, zaoštrava kritičku analizu do apsurda kako bi šokirao sugovornika ili slušatelja i naveo ga da brže i lakše razumije o čemu govori. Upravo zbog tog dinamičnog, neakademskog stila, mješavinom visokointelektualnog i eruditskog s kolokvijalnim, pa ako treba i banalnim, drag je i koristan novinarima te razumljiv i zanimljiv javnosti.
Ono što je, primjerice, Alain Finkielkraut u Francuskoj ili filozof Peter Sloterdijk u Njemačkoj ili Slavoj Žižek globalno to je Puhovski u Hrvatskoj: angažiran intelektualni “provokator”, uvijek na raspolaganju svima koji žele čuti njegovo mišljenje i dobrovoljno izložen svima koji ga žele opovrgavati ili napadati.
On je, moglo bi se slobodnije reći, intelektualac na vječnom dežurstvu, interventni kritičar i analitičar, specijalac za brze intelektualne reakcije. Nekomu tko sam sebe toliko izlaže i troši teško je išta zamjeriti, pa čak i kad upadljivo promaši.
JURICA PAVIČIĆ
Pisac, kolumnist i filmski kritičar koji sa specifičnim književnim stilom i često ugodnom dozom humora u svojim kolumnama kao i u drugim javnim istupima komentira svijet u kojem živimo i istaknute pojedince, ruga se primitivizmu i zagovara humanističke i liberalne vrijednosti, zbog čega je bliži lijevo orijentiranoj publici. Godinama je vrlo aktivan na javnoj sceni i piše za vodeće hrvatske listove. U svojoj poznatoj kolumni “Vijesti iz Liliputa” svake subote u Magazinu Jutarnjeg lista iz tjedna u tjedan secira hrvatsku politiku, kulturu i društvo. Po njegovim su scenarijima snimljeni filmovi, njegovi romani, eseji i kratke priče prevedeni su na brojne jezike, a dobitnik je niza domaćih i inozemnih nagrada za svoj književni i novinarski rad.
SANJA BARIĆ
Profesorica na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci jedna je od naših vodećih stručnjakinja za Ustav, uvijek spremna hrvatskim građanima putem medija obrazložiti pravnu utemeljenost nekih kontroverznih poteza vladajućih kao što su, naprimjer, razne mjere koje su donošene tijekom proteklih godinu i pol dana kako bi se pokušala obuzdati epidemija. Ne ustručava se komentirati ni goruće teme iz područja pravosuđa kao što je izbor predsjednika Vrhovnog suda, oko kojeg se već mjesecima lome koplja između Banskih dvora i Pantovčaka, ali ni kritizirati političare koji svojim djelovanjem, po njezinu mišljenju, ne pridonose stabilnosti pravnog poretka. Zalaže se za vladavinu prava, koja mora biti ispred svake dnevne politike ako želimo graditi bolje demokratsko društvo.
BRANKO SMERDEL
Jedan od najcjenjenijih hrvatskih stručnjaka za tumačenje Ustava, profesor na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, već nekoliko desetljeća redovito vrlo argumentirano i artikulirano komentira postojeće zakone i prijedloge nekih zakona oko kojih vlada velik interes javnosti, ali i otvoreno upozorava na loše i nedovoljno transparentne političke prakse koje ugrožavaju demokraciju i vladavinu Ustava u Hrvatskoj. Neposredno nakon osamostaljenja Hrvatske bio je član radne skupine za izradu Ustava kao i prilikom ustavnih promjena koje su uslijedile u ovom stoljeću. Autor je brojnih knjiga i znanstvenih radova, utemeljitelj Akademije pravnih znanosti Hrvatske, nositelj niza visokih priznanja i odlikovanja za svoj dugogodišnji znanstveni rad.
VELIMIR ŠONJE
Ekonomski stručnjak, analitičar i konzultant, vlasnik tvrtke Arhivanalitika te pokretač i glavni urednik stručnog portala Ekonomski lab koji preko vlastite medijske platforme, ali i preko drugih medija, hrvatskim građanima tumači društvene pojave s naglaskom na gospodarska kretanja, globalna i lokalna. Šonje je specijalist za makroekonomiju i financije, a 90-ih je radio na Ekonomskom institutu te je za Vladu osmislio program kojim je zaustavljena hiperinflacija. Potom je obnašao visoke funkcije u HNB-u, u poslovnim bankama i investicijskim fondovima. I zahtjevnijoj publici, poduzetnicima i investitorima te političarima i ljudima iz javnog sektora, dragocjene su njegove analize i prognoze ekonomskih kretanja i trendova.
NINO RASPUDIĆ
Filozof, književnik, publicist, prevoditelj, politički analitičar, književni kritičar, profesor je na Filozofskim fakultetima u Zagrebu i u svojem rodnom Mostaru, a zadnjih godinu dana i saborski zastupnik Mosta. Iako je godinama kao intelektualac aktivan u medijima, najšira ga je javnost najbolje upoznala kroz njegova gostovanja u HTV-ovoj emisiji “Peti dan”. U svibnju 2020. objavljuje da ulazi u politiku, a dva mjeseca poslije osvaja mandat u Saboru, u kojem je veoma aktivan kao oporbeni zastupnik. Javno iznosi svoje stavove o većini važnih društvenih i političkih tema koji su najčešće bliži konzervativnijim biračima, ali mu ni oni liberalnijeg svjetonazora ne mogu poreći da je uvjerljiv u argumentaciji i vrlo upućen u teme o kojima govori i piše.
IVAN ĐIKIĆ
Ugledni molekularni biolog s međunarodnom karijerom, jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika današnjice. Već tri desetljeća objavljuje znanstvene radove u najprestižnijim svjetskim časopisima, dobitnik je brojnih nagrada, redoviti je profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, a predaje i na drugim fakultetima. Zbog svojih je stručnih tumačenja, savjeta i uputa u vezi s epidemijom mnogima glavni putokaz u suživotu s koronavirusom, čak i kad ga kritiziraju da je previše prisutan u medijima. Nekima se i zamjerio, a znao je ući i u žestoke polemike s njima, no nikad nije odstupao od svojih stavova. Predstavlja se kao liberalni demokršćanin, katolik i praktični vjernik.
TVRTKO JAKOVINA
Povjesničar i književnik, stručnjak za hrvatsku i svjetsku povijest 20. stoljeća, svojim komentarima baca novo svjetlo na neke važne događaje iz prošlosti, ali se ne ustručva analizirati ni aktualne domaće i svjetske teme povezujući ih s povijesnim događajima te bez oklijevanja upozorava na razne društvene i političke anomalije. Redoviti je profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, predaje i na drugim sveučilištima, član je brojnih uglednih društava i organizacija, bio je član Savjeta za vanjsku politiku bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Piše za vodeće hrvatske medije, pa tako povremeno i za Globus.
HRVOJE KLASIĆ
Kad govori o povijesti, koja mu je struka, davne događaje prikazuje na svima razumljiv i poučan način, ali i hrabro iznosi svoje stavove o povijesnim osobama i aktualnim političkim moćnicima, iako ti stavovi obično nisu po volji konzervativnom dijelu publike. Gorljivi je zagovornik antifašističkih i humanističkih vrijednosti. Profesor je povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojim znanstvenim radovima, ali i u kolumnama koje piše za medije te u drugim javnim nastupima često se dotiče Drugog svjetskog rata, pri čemu oštro kritizira odnos dijela hrvatskog društva prema fašizmu i NDH, kao i današnji nacionalizam i šovinizam koji svoje korijene vuku iz prošlosti. Stoga je spreman bez dlake na jeziku komentirati i aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj kao i teme vezane uz Domovinski rat, u kojem je i sam aktivno sudjelovao kao hrvatski branitelj.
IVICA ŠOLA
Teolog, komunikolog, kolumnist i profesor na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, ne krijući svoj kršćanski svjetonazor, otvoreno progovara o brojnim vrućim temama koje dijele hrvatsko društvo. Pritom ne štedi nikoga, pa ni Katoličku crkvu o kojoj ima golemo znanje, a ni druge intelektualce, kojima je javno spreman reći da se ne slaže s njihovim mišljenjem. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, magistrirao na Papinskom sveučilištu u Rimu, a doktorirao u Zagrebu. Godinama piše za Glas Slavonije i druge hrvatske novine, a svoje je kolumne objavljivao i u Globusu.