U jednom stanu na beogradskom Voždovcu jedan je mladić, po svoj prilici patološki ljubomoran i posesivan, upucao svoju djevojku, a potom se i sam ubio. Imao je 23 godine. Imala je 33 godine.
Oboje su živjeli od svoje mladosti i ljepote; nije poznato da su imali nekih drugih, osob(e)nijih talenata. Dakle, bili su mladi i lijepi po struci i po zanimanju. On je bio maneken. Znamo što to znači: netko drugi te odjene, a onda ti fino šetaš u tome u što su te obukli, i još ti plate za to. Ili tu možda ima neka suptilnija poenta koju ja propuštam da uočim? Ona je bila, recimo, pjevačica. Zašto “recimo”? Zato što pjevanje zapravo nije bilo baš visoko plasirano na listi njezinih vrlina.
Točnije, trebalo bi vam jako mnogo naklonosti i dobre volje da se usudite reći da se radi o osobi koja bi smjela pjevati igdje izvan sopstvenog kupatila.
Doduše, nije da se ona baš jako pretvarala da je velika pjevačica: u specifičnoj (sup)kulturi čiji je dio bila, dobar glas ionako nije bio strašno bitan, jer ni to što se tu izvodi zapravo i nije muzika u nekom strogom smislu riječi, nego više nekakva skupina zvukova - kao vrsta nužnog zla - koja služi kao ambalaža za pravi sadržaj, a taj je vizuelne prirode.
Prostije rečeno, u nekom je trenutku mlada, mišićava djevojka bila jedan od najpoželjnijih role-modela srpskih (balkanskih? “zapadnobalkanskih”?) devedesetih, stiliziranih u trijadi: plavuša-pajero-pištolj.
Oni koji vole zavirivati u živote potkontinentalnih selebritija kažu da je pjevačica i u stvarnom životu, kada je ne snimaju kamere, bar ponekad živjela po tom obrascu. Da li je to točno, zapravo i nije bitno. Da je umrla po tom obrascu, to je tragično nesumnjivo.
Ne spominjem imena te djevojke i njezinog ubojice iz najmanje dva dobra razloga: prvi je taj da svi u ovom zakutku evropskog kontinenta ta imena ionako znaju; drugi je taj da - znam, ovo je utopijski, ali to je jače od mene - treba nekako obeshrabrivati ideju da se može postati i ostati poznat samo zato što si, recimo, mlad i lijep, a ne zato što si uradio i stvorio nešto što te izdiže iz anonimnosti.
Naravno da se nakon neoprostivog mladićevog zločina i neopozive, nepopravljive činjenice apsurdne smrti dvoje mladih i lijepih ljudi jako mnogo pisalo o njima, a pisalo se mahom po surovim, brutalnim i prostačkim pravilima svijeta kojem su, htjeli ne htjeli, i sami pripadali, i čiju su voajersko-potrošačku stranu pothranjivali i živjeli od nje.
Prelijetao sam površno preko sve te tekstulne makulature, a čak i tako ovlašno praćenje odjeka jedne tragedije činilo je da se osjećam sudionikom u nečemu prljavom. A onda sam negdje vidio nešto što me je zainteresiralo: iz pregleda karijere mlade pjevačice izronilo je ime Marije Mihajlović.
Tko je Marija Mihajlović? Ova se cura pojavila odnekud iz istočne Srbije valjda negdje u osvit devedesetih, pjevala je po jazz klubovima i sličnim mjestima, pripuštalo ju je i na televiziju onoliko koliko je za takve sadržaje još bilo mjesta, surađivala je i sa boljim dijelom zabavnomuzičke estrade, kao moćni back-vokal mogla je i od govna napraviti pitu.
Djevojka izvrsnog glasa, crnka, krupne građe, zapravo zgodna, ali nipošto modelirana po manekenskim standardima, svakako ni nalik kodificiranoj sex-bombi epohe koja je tih dana hrlila u nebesa.
Kako god, Marija je, pišu novine, tih dana, među svim ostalim tezgama koje je radila da bi preživjela - jer, ni u boljim zemljama od Srbije devedesetih ne živi se od jazza - “dublirala” i glas one, recimo, pjevačice, koja će nedavno stradati od pištolja svog manekenskog momka. A koja, rekosmo, baš i nije imala nekih jačih vokalnih kvaliteta, ali to već u danima njenog uspona nije smatrano nenadomjestivim nedostatkom. E, da je imala višak celulita ili tako nešto, to bi već bio opasan hendikep.
Kako god bilo, Marija je u nekom trenutku nestala iz naših života ili, hajde, iz mog vidokruga. Koliko ima godina otkad ne znam baš ništa o njoj - deset? dvanaest? petnaest? Izgubio sam računicu. Gdje je, da li je uopće živa, da li se odselila na drugi kraj svijeta, ili se zaposlila u kakvoj banci ili osiguravajućem društvu, prepustivši svijet Vidljivih i Čujnih predatorskoj sorti koja ga je već sasvim zaposjela? Ili i dalje pjeva, ali na onaj svoj nevidljivi način, darujući glas onima koji ga nemaju, a kojima je potreban kao formalno pokriće za ono što formalno jesu? Nemam pojma.
Moguće je da bih lako saznao nešto o njoj ako bih je, šta znam, izgooglao, ali stvar je u tome da bih - da svijet nije iskliznuo iz žljeba i naherio se do prevrnuća - sve bitno o njoj trebao znati u svakom trenutku i bez posebnog napora, onako kako znam, recimo, da je pijanog Ronnieja Wooda istukla njegova nova Latino-cura, jer sam to vidio u nekim novinama, mada uopće ne znam što bih sad s tim epohalnim saznanjem. I uostalom, koliko je djevojaka koje neutješno oplakuju ubijenu pjevačicu - a koja u svojstvu žrtve, dakako, zaslužuje svaki respekt - koje uopće znaju tko je ta Marija Mihajlović, koja “zapravo” pjeva ono što je nekada davno lansiralo njihovu ljubimicu među one čije su ime i lik nešto više od statističke činjenice?
Dublerima i kaskaderima nije suđeno da budu zvijezde; oni su anonimusi, a Face su oni koje dubliraju. Pa dobro, uistinu i nije posao glumca da pada sa vijadukta u zapaljenom automobilu ili takvo šta. To je, naime, preopasno.
Kažu da mnogi i u seks-scenama koriste dublere. Hajde, i tu ima logike. Ali, kada pjevačica ima dublerku u studiju, onda je to, kako bih vam rekao, jedan od pouzdanih predznaka Apokalipse. Ali,ne bojte se, mirno spavajte, neće se dogoditi ništa strašno. Sve strašno se, naime, već dogodilo.
piše Teofil Pančić, pisac i književni kritičar