Stefan P. Munsig, direktor za spomenike, lijepu umjetnosti i arhive u Collecting Pointu u Münchenu, uputio je 9. lipnja 1949. godine svom kolegi u Salzburgu pismo sljedećeg sadržaja: “Pišem vam da vas upoznam s profesorom Topićem, direktorom Nacionalne Galerije Jugoslavije. Gospodin je ovdje radio na brojnim jugoslavenskim zahtjevima i veoma je sposoban i kompetentan čovjek. Volio bi provjeriti nekoliko tragova o kulturnim predmetima koji su navodno u vašem području. Cijenit ćemo vašu susretljivost i pomoć”. Mimara, koji je tada operirao pod imenom Mate Topić , barem što se tiče ljudi s kojima je komunicirao u Münchenu, bio je neupitan, a i voljeli su surađivati s njim kao kompetentnim i uglađenim čovjekom.
Munsig i Topić, uostalom, prvi put su se sreli još krajem prosinca 1948. godine kad ga je Mimara, tom prigodom predstavljen kao direktor Nacionalnog muzeja Jugoslavije, posjetio u pratnji čelnog čovjeka Jugoslavenske vojne misije za restituciju. Sa sobom su donijeli 13 knjiga o predmetima odnesenim iz Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Slijedio je hladan tuš. Munsig, kako je detaljno opisao u tom svom prvom izvještaju, priopćio im je da ni u jednom trenutku nisu imali toliko predmeta koji bi potjecali iz Jugoslavije. No, piše nadalje, dvojcu je spremno pokazao ikonu u njihovu posjedu za koju su znali da potječe iz Jugoslavije te ih informirao o još nekolicini zaostalih predmeta. Potom ih je proveo Centrom i pokazao im preostale predmete kako bi ih uvjerio da ništa ne taje. Mimara je pokazao razumijevanje i dodao kako je jasno da će trebati puno vremena da se ta dva popisa usporede. A vremena baš i nije bilo. Naime, Amerikanaci su dovršavali posljednje poslove prije predaje Centra njemačkoj vlasti. Iz današnje perspektive, posao koji su Amerikanci obavljali pri povratu umjetnina čini se gotovo nemogućim. Zahvaljujući njihovu angažmanu vraćene su stotine tisuća umjetničkih predmeta na prave adrese.
Problem je to što se ljudski faktor, ma kako namjere bile plemenite, ne može zanemariti u svemu. Proučavajući danas dokumentaciju o povratu umjetnina, i više je nego jasno da provjere, kako je vrijeme odmicalo, više nisu bile toliko rigorozne kao prvih godina kad se svaki zahtjev provjeravao na nekoliko adresa. Karta na koju je, očito, zaigrao i Mimara pokušavajući, na sebi svojstven način, popraviti loš jugoslavenski rezultat u vezi s restitucijom umjetnina.
Potpisivanje posljednjeg darovnog ugovora Mimarine zbirke (29. listopada 1986.)
Povjesničarka umjetnosti Vesna Kusin tako u svojoj knjizi o Mimari piše kako je bilo jasno da je rad na sustavnoj restituciji naših kulturnih i umjetničkih dobara u Njemačkoj počeo prekasno: “Do 1949. godine kad je tek nekoliko naših stručnjaka primljeno u okupacijske zone, i to uz velike teškoće i ograničavanje kretanja, ondje gdje su na osnovi manjkavih restitucionih zahtjeva trebali pronaći jugoslavensko kulturno blago, ono je već manje-više bilo probrano i raspodijeljeno među drugim saveznicama. Tako je Rojnić uspio pronaći tek neznatan dio našeg bibliotečnog fonda, a prof. Milan Prelog, čije je djelovanje bilo ograničeno na francusku i britansku zonu, a gdje mu se ono na sve načine onemogućavalo, praktički ništa od traženih umjetnina. Uviđajući da je takvo traženje umjetnina zapravo jalov posao i da ih nikad nećemo naći, Prelog je na temelju nekih naših zahtjeva u kojima se spominju imena umjetnika pa i naslikana tema sastavio popis umjetnina iz njemačkog posjeda koje bi se mogle tražiti kao kompenzacija za naša nepronađena umjetnička djela”.
Jesu li Prelog i Mimara radili u dosluhu, danas je gotovo nemoguće utvrditi. Ono što je jasno jest da je službeni pečat Jugoslavije u to vrijeme nosilo gotovo 1700 zahtjeva za povrat, a tim zahtjevima bilo je pokriveno više tisuća predmeta. Od svih tih predmeta do srpnja 1949. riješeno je 166 ili ono što je bilo predano Mimari.
Kako god gledali na njegov angažman u priči, dokumentacija za povrat umjetnina koja je u Njemačku pristizala s ovih prostora od 1946. do 1949. i više je nego dirljiva.
Ondje je tako zahtjev za povrat šaha i zastave Fridrika Velikog koji je 1942. godine Ante Pavelić uzeo iz Povijesnog muzeja u Zagrebu da bi razveselio Hitlera. Nacističkom vođi poklon se očito jako svidio pa ga je Pavelić i sljedeće godine odlučio iznenaditi, ali da se ne bi ponavljao, te 1943. godine posegnuo je za fondom Strossmayerove galerije i poslao mu crteže starih majstora za rođendan.
U Centar nisu zaprimani zahtjevi isključivo institucija, nego i običnih ljudi koji mole pomoć i opisuju kako su ostali bez vrijednih predmeta, ali oni baš i nisu imali prevelike šanse. Za neke od njih država je zatražila povrat, poput imućnog čovjeka iz Milne na Braču kojem su vojnici jednog dana jednostavno ušetali u kuću i odnijeli, uz ostalo, biblioteku sa 6000 naslova. Nije bio jedini kojem se to dogodilo taj dan.
Bilo kako bilo, Mimara nakon sastanka s Munsigom očito nije gubio vrijeme te mu je za samo dva mjeseca ispostavio sedam lista s bitno razrađenijim detaljima. Vjerojatno zbog toga jer im se žurilo dovršiti poslove, nadležnima se nisu odmah upalile lampice - kako je moguće da se u roku od nekoliko tjedana pronađe kompletna dokumentacija.
O tome je kasnije govorio: “Ja sam u tom američkom skladištu govorio: ovo je naše, ovo nije, evo opis, tu su papiri, sve sam u dlaku točno iznosio. A Amerikanac ima metar i samo mjeri, neka vojničina, baš njega briga za slike, važni su mu papiri i metar. Za bocu viskija ili šljivovice, za stotinjak dolara, mogla se dobiti slika. Odatle su svi ćapavali. Uzimao sam i ja, ali ne za sebe, nego za Jugoslaviju”.
Ključni njegov adut, s čime se već odavno špekulira, nije bila ni šljivovica ni viski - nego, čini se, zaljubljena mlada žena, kustosica Wiltrud Mersmann koja je kasnije postala njegova druga supruga. U dosjeu se tako pojavljuje nekoliko dokumenata s njezinim potpisom, pa tako i dopis u kojem se ističe da su problemi vezani uz jugoslavenske restitucije bitno drukčiji od drugih zemalja.
Wiltrud Mersmann Topić prilikom svečanog otvorenja Muzeja Mimara 1987. godine
Njezin dopis datiran 12. travnja 1949. godine završava riječima: “Budući da su ostali zadnji, predlažem da se prihvati oskudna dokumentacija za sve, osim za djela iznimne umjetničke vrijednosti”, podržavši tako Mimarin zahtjev. Ni dva mjeseca kasnije umjetnine su krenule u Beograd.
Samopouzdani Mimara u rujnu se ponovno javio u München te ih moli da se raspitaju što je s četiri slike koje su trebale biti poslane s pošiljkama, ali nikad nisu stigle u Jugoslaviju. Informira ih i kako su mu njegovi izvori rekli da su djela poslana u Collecting Point u Wiesbadenu, a pismo potpisuje riječima: “Imam čast, gospodo, biti vaš odani sluga”.
Samo nekoliko mjeseci kasnije omiljeni Jugoslaven počeo je zadavati glavobolje onima s kojima je tako lijepo surađivao. Alarm se upalio kad je u München izgleda stiglo pismo Rose Valland, kustosice koja se danas slavi kao heroina koja je spasila francusko kulturno naslijeđe. Valland je, naime, dugo radila kao volonterka u Muzeju Jeu de Paume koji je nakon nacističke okupacije priključen Louvreu. U tom se razdoblju približila Nijemcima i pratila njihove aktivnosti tijekom sve četiri godine okupacije. Nakon oslobođenja Pariza opseg i važnost njezinih brižno skrivenih informacija bili su odlučujući pri traženju opljačkanih umjetnina iz Francuske. Pedantna povjesničarka umjetnosti u svom pismu poslala je dokumentaciju za francuske slike u njihovu posjedu. Nije trebalo dugo da se pokaže kako su iste greškom vraćene Jugoslaviji. Pokrenuta je istraga.
Koliko su u Jugoslaviji cijenili Mimaru dokazuju i njegovi susreti s predsjednikom Josipom Brozom Titom na Brijunima
U lipnju 1950. godine obaviještena je Jugoslavenska vojna misija koju upoznaju s tim da se dogodila velika pogreška te mole da se, u skladu s ugovorom koji je potpisao Mimara, umjetnine vrate. O događanjima je obaviješten i State Department:
“Na temelju francuskog zahtjeva za sliku za koju smo otkrili da je vraćena Jugoslaviji, obavijestili smo Jugoslavenske misiju u Berlinu da tražimo automatski povrat više od stotinu vrijednih predmeta greškom vraćenih toj vladi u lipnju 1949. godine. Ta se isporuka dogodila u razdoblju konfuzije kad se nadležnost za brojne predmete prenosila na bavarsku vladu. Izgleda da je jugoslavenski predstavnik prevario njemačkog zaposlenika(icu) koji mu je osigurao informacije koje su mu omogućile da proizvede uvjerljivu dokumentaciju za lažne zahtjeve”.
William F. Daniels, šef Ureda za ekonomska pitanja HICOG-a (Visokog povjerenstva za okupiranu Njemačku) u Frankfurtu, nadalje u svom dopisu iz lipnja 1950. godine navodi kako je tekuća istraga pokazala da su od 145 obrađena zahtjeva samo dva neupitno jugoslavenska, dok treći pokazuje da je i prije rata bio u njemačkom vlasništvu. Za 54 umjetnine čini se da su francuske, sedam je talijanskih, a za 52 druge utvrđeno je da definitivno nemaju veze s Jugoslavijom... “Nismo dobili odgovor na zahtjev i neskloni smo predviđanju ishoda”, riječi su kojima završava pismo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....