Najveći poslodavac u Glini, Drvni centar Glina, dio je Sherif grupe, u sklopu koje posluje sedam tvrtki. Osnivač Sherif grupe, koja je obiteljska tvrtka, je djed Elmora Barakovića, direktora Drvnog centra Glina. Drvni centar Glina je proizvodna tvrtka u čijim je pogonima u Glini zaposleno 450 radnika s glinskog područja, dok je u grupi zaposleno gotovo 700 radnika.

Baraković, koji je potpuno angažiran na pružanju pomoći, stavio je sve resurse svoje tvrtke u svrhu sanacija štete i pomoći ugroženima potresom.

Uključeni ste u rad lokalnog stožera. Kakve su procjene što se tiče objekata?

- Procjene su takve da je 70 posto objekata u središtu Gline za rušenje. To je sve kulturno dobro i netko mora presjeći i donijeti odluku i porušiti te objekte jer su opasni za život. Na ratom porušenim područjima imamo uvijek problem s mišljenjem konzervatora. Ne može kuća vrijediti 40.000 eura, a njezino pročelje milijune kuna. Ovo nije središte Zagreba ili Beča da objekti imaju veliku nekretninsku vrijednost. Te kuće je tako nemoguće obnoviti jer se ekonomski ne isplati. Imamo mehanizaciju koja može to raščistiti, ali zbog zakona ne možemo. Apsurd je da imamo samo jednu prometnicu kojom svi prolazimo, a ostale ne možemo očistiti. Tom se prometnicom razvoze kućice, prolaze kamioni, konvoji, dizalice... Glina je po površini druga općina po veličini u Hrvatskoj. Ima jako velik broj zaselaka u koje mehanizacija uopće ne može doći. Sve nam to stvara velike probleme.

Što vam u svemu ovome smeta?

- Ljudima se svašta obećava. Lokalni političari im obećavaju da će dobiti ovakve ili onakve kućice. Naravno da bi svi htjeli mobilne dvosobne kućice sa sanitarnim čvorom i kuhinjom, ali to je nemoguće. U neka mjesta ih je fizički nemoguće dostaviti. Nije ovo vrijeme za prikupljanje sitnih političkih poena. Nepotrebno se tako radi pritisak na nas koji radimo i pomažemo. Recimo, u ovoj situaciji neki donatori daju nekoj određenoj obitelji kućicu i ta obitelj se smjesti u nju, a njihovi susjedi kisnu na otvorenom i nemaju kućicu. Ali nije na meni i na drugim volonterima da rješavamo sve. Bojim se da ćemo na kraju mi biti optuženi za sve propuste koji su se dogodili, a recimo ja sam dao na raspolaganje sve što imam. Dnevni gubitak moje tvrtke je oko dva milijuna kuna. Smeta nam lokalno politikantstvo i lažno suosjećanje i dolazak ljudi koji se samo fotografiraju.

Ipak, ima puno više svijetlih primjera. Kako prolaze volonteri? Čime su nezadovoljni?

- Volonteri koji borave i rade 24 sata u Glini, uključujući i doktore volontere, zaslužuju Nobelovu nagradu. U sklopu naše tvrtke doktori volonteri su doslovno napravili malu bolnicu. Organizirali su liječničku pomoć građanima, uključujući i lijekove, a što je najtužnije, trpe pritiske zašto su se angažirali kao volonteri, vjerojatno da bi netko preuzeo zasluge. To nas koji radimo na pomoći jako muči. Muči nas što se situacija ispolitizirala. U ovoj situaciji ne treba gledati ništa drugo nego kako pomoći ljudima. Djelatnici naše tvrtke su prvi izišli na teren kako bi pomogli ljudima, a potom je počela jača aktivnost vojske. Zbunjuje nas zašto je angažman puno veći u Petrinji nego na području Gline jer je Glina puno više stradala. Tu su trošne kuće, a kada tome pridodate još nekvalitetnu i neadekvatnu obnovu nakon rata, onda to postaje velika tema. Imate nove kuće koje su građene poslije rata i koje su stradale. Tek se sada otvorilo to pitanje za koje gotovo svi mi znamo.

Kažete da nisu svi dobronamjerni?

- Nailazimo na svašta. Recimo, šefica našeg lokalnog Crvenog križa, gospođa Alberta Cestarić, dobila je prijavu od nekoga da je izdavala robu bez deklaracije i da je dijelila humanitarnu pomoć bez deklaracije. Tu pomoć je dijelilo 50 ekipa volontera. Netko ih je prijavio da su dostavili robu koja nema deklaraciju. A bilo je više od 600 tona robe. U našim halama na površini od 25.000 četvornih metara mi smo, uz naše proizvode, kojih nije bilo puno na zalihi jer je kraj godine, bili puni humanitarne pomoći svake vrste. Dolazili su konvoji. Kolone su bile duge 10 kilometara. To je trebalo razvrstati, a trajalo bi danima da smo gledali deklaracije. Tu je ekipa kuhara koja svakodnevno u našim pogonima sprema 2500 obroka dnevno i naravno da koriste i neke namirnice iz pomoći. Ti volonteri koji rade 24 sata dnevno se uopće ne žele fotografirati, a primjećujemo da dio ljudi dođe i zbog fotografiranja i ode. Govorim otvoreno jer me ne zanima politika, iako niti svi političari nisu isti. Recimo, u našem skladištu je tri dana na podu spavao Tomislav Tomašević koji je fizički radio. Ipak, pokazalo se veliko srce ljudi, od Dubrovnika do Vukovara. To stvara veliki problem u organizaciji jer ljudi pomažu, penju se samoinicijativno na krovove...

Vi ste još uvijek angažirani isključivo na pomoći ljudima na sanacijama štete?

- Ne mogu kao vlasnik i direktor ništa raditi što se tiče tvrtke jer sam angažiran na razvoženju i montaži kućica, pomažem vojsci, uglavnom pomažem građanima... S obzirom na to da se stanje još nije konsolidiralo jer svakodnevno pristiže vojska dobrih ljudi i volontera, tako da ih treba raspoređivati. Osobno sam angažiran gotovo 24 sata od potresa naovamo jer pristiže pomoć koju treba istovarivati. Doslovno smo zatrpani humanitarnom pomoći. Tako da se nadam da će Vlada konačno konsolidirati stanje na terenu te uspostaviti zapovjednu vertikalnu odgovornost.

Imali ste i tragediju među svojim radnicima.

- Da, nažalost, jedan naš mladi radnik od 19 godina, je poginuo. Tek je bio kupio kuću. Našoj kolegici Radmili Tomić poginuli su muž i sin.

Kad ćete nastaviti proizvodnju?

- Na to pitanje nemam odgovor. Neću pokrenuti proizvodnju dok god naši radnici ne budu zbrinuti. Imamo oko 50 radnika čije kuće imaju crvene naljepnice. Ne možete očekivati od čovjeka koji spava u automobilu da dolazi na posao. Trpimo ogromne dnevne gubitke, a činjenica je i da imamo velike štete od potresa. Stradala nama je upravna zgrada, stradali su nama neki okolni objekti. Mi smo se potpuno angažirali oko pružanja pomoći. Ustupili smo prostore tvrtke, čitav vozni park i strojeve. Iskreno, uopće ne znam u ovom trenutku gdje su naši viličari i je li ih možda netko otuđio. Automobili, strojevi su na terenu i uopće ne znam gdje su. Prva tri dana je bila najteža borba i morali smo sve dati da bismo spasili što se spasiti da.

Zašto ne krenete barem s dijelom proizvodnje?

- Sigurno je da ćemo morati rušiti nekoliko objekata. U našim prostorijama smješten je Crveni križ, građevinski materijal, volonteri, hrana, odjeća... Sve se to treba negdje prebaciti da bismo mi mogli raditi. U ovom trenutku ja se uopće ne bavim sanacijom svoje tvrtke, nego se bavim time da ublažimo bol koju smo doživjeli. Većina malih poduzetnika u Glini je pomagala. Onaj tko će zapamtiti kako se tko u ovoj situaciji ponašao neka zapamti, a onaj tko neće - i ne mora. Nije sve u novcu. Naši radnici također volontiraju. Imamo puno električara, bravara, tokara, vodoinstalatera... Velika smo grupacija. Svi oni poznaju ljude i znaju kome što treba i pomažu. Osobno ih ne želim niti povlačiti. Lakše mi je njih poslati u neki zaseok nego nekog volontera iz Rijeke i Dalmacije koji to selo ne zna naći.

Ipak, trebat će početi raditi.

- Dio radnika me pitao kada ćemo početi raditi. Sada je red na Vladi RH da preuzme odgovornost i da uspostavi organizaciju u kojoj će se znati zašto je sve tko zadužen i odgovoran. Ne mogu ja kao vlasnik tvrtke određivati kome će ići građevinski materijal. Ljudi su nervozni, nedostaje statičara. Imamo situaciju da volonteri dva dana popravljaju kuću, a da nakon toga dolaze statičari i stave crvenu naljepnicu. Jedno vrijeme je bio stvarno kaos. Nekako mi se čini da se to malo konsolidira. Imamo i nove potrese koji rade dodatnu štetu. Netko za sve ovo mora preuzeti odgovornost.

Kakva je vaša procjena, koliko nedostaje kućica i kontejnera?

- Trenutačno imamo zahtjev za 400 smještaja.