Povijest modernih odnosa Hrvatske i Slovenije puna je uspona i padova, ali je sačuvala važnu karakteristiku koja ne krasi ostale zemlje u široj regiji, naše dvije zemlje nikad u povijesti nisu ratovale jedna protiv druge. Ta bi spoznaja trebala biti fundament na kojima se grade odnosi.
Raspadom bivše Jugoslavije nacionalni interesi dviju država većinom su se poklapali pa smo podržavali jedni druge u svim međunarodnim organizacijama. U razdoblju nakon završetka rata u Hrvatskoj glavne su teme spora bile uređenje upravljačkih odnosa u Nuklearnoj elektrani Krško, pitanje neprenesenog duga Ljubljanske banke, filijale Zagreb, i granica. Protok vremena, a u slučaju Ljubljanske banke i sudske presude, zaključili su dva otvorena pitanja, ali je granica ostala i dalje otvorena.
Hrvatska je u međuvremenu ušla u NATO i EU, pa u europodručje i Schengenski sporazum i dvije su zemlje razvile široku suradnju na nizu pitanja sa strategijom koja bi se mogla objasniti "jedna uz drugu kad je moguće, izbjeći da jedna bude protiv druge". Što se zrcali na ekonomskim i trgovinskim, ali i kulturnim i drugim odnosima te u vezama stanovništva.
Andrej Plenković, predsjednik hrvatske Vlade, danas će u službenom posjetu primiti Roberta Goloba, predsjednika slovenske vlade. Nakon razgovora nasamo dvojice premijera, nastavit će se razgovori izaslanstava, a bit će potpisana i dva sporazuma, Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o prekograničnoj suradnji u pružanju hitne zdravstvene zaštite kojim će stanovnici hrvatskog dijela Istre moći koristiti usluge bolnice u Izoli. Nakon toga će se potpisati i sporazum o mjerama solidarnosti radi zaštite sigurnosti opskrbe plinom.
Granica
Većina rasprava o granicama ispušta iz vida da je sporan samo izlazak granice u Savudrijsku valu/Piranski zaljev te razgraničenje na moru. Opterećenje definiranju razgraničenja na moru bio je Memorandum Državnog zbora (slovenski parlament) iz 1993. kojim je kao uvjet postavljena cjelovitost Zaljeva.
Pokojni akademik Vladimir Ibler u nekoliko je intervjua upozorio slovensku stranu da je takav stav međunarodnopravno neodrživ jer Konvencija o pravu mora UN-a aksiomatski definira da tko kontrolira kopno kontrolira i more uz kopno. Osobno sam svjedočio sastanku na kojem je hrvatska strana nudila slovenskoj većinu Piranskog zaljeva, ali prijedlog je odbijen jer se traži "cjelovitost".
Nikad potpisani sporazum Račan - Drnovšek iz 2001. dokinuo je uvjet cjelovitosti stavljajući u prvi plan zahtjev Ljubljane za doticaj s otvorenim morem.
Situacija se komplicira 2008. godine ujesen kad Dimitrij Rupel, ministar vanjskih poslova u prvoj vladi Janeza Janše na odlasku, blokira hrvatske pregovore o članstvu u EU jer je na jednoj karti u sklopu pregovaračkih materijala bila ucrtana granica sredinom Zaljeva. Nakon teških godina koje su usporile pristup Hrvatske Uniji, uslijedio je dogovor premijerke Jadranke Kosor i premijera Boruta Pahora kojim je dogovorena arbitraža.
Gotovo svi pratitelji hrvatsko-slovenskih odnosa, među njima i ja, ponadali smo se da će ta odluka riješiti spor dvije sada članice Unije. Nažalost, Ljubljana je posegnula za nedopuštenim sredstvima pa je njihova agentica pri sudu, Simona Drenik, i nakon što se sud povukao na vijećanje, bila u kontaktu sa slovenskim sucem Jernejem Sokolcem. Tonski zapisi njihovih razgovora izašli su u javnost, Hrvatska se povukla iz arbitraže koja je tim činom kompromitirana, a povukao se i hrvatski sudac Budislav Vukas.
Predsjedanje sudom preuzeo je tadašnji predsjednik UN-ova Međunarodnog suda pravde u Haagu (ICJ) Ronny Abraham, ali je nakon tjedan dana, kad se upoznao s razmjerom kompromitirajućih čina, povukao. Slovenija je odbila hrvatski stav te prihvatila nastavak rada takvog suda u kojem, primjerice, nije bilo hrvatskog suca i smatra da je odluka arbitraže obvezujuća. Sudila se oko toga i na sudovima EU te izgubila procese.
Izlaz iz situacije bio bi jednostavan kad bi Ljubljana prihvatila nevaljanost arbitražne presude te pristupila bilateralnom rješenju pri čemu bi se o presudi raspravljalo kao o jednom od smjerova mogućih rješenja. Sadašnja većina vladajuće koalicije u Državnom zboru otvarala bi mogućnost ratifikacije dogovora.
Zapadni Balkan
Hrvatska i Slovenija dvije su članice EU koje najbolje poznaju izvorišta, povijesni tijek te kulturne i civilizacijske okvire u kojima se razvijaju krize u nama susjednoj regiji. Obje su zemlje zagovornice proširenja Unije na to područje iako realistični pogled vodi zaključku da je riječ o procesu koji će trajati godinama, čak i kad je riječ o Crnoj Gori koja je najdalje odmaknula u pregovorima. Jadranka Kosor i Borut Pahor pokrenuli su projekt Brdo-Brijuni koji je trebao pomoći europeizaciji regije, ali osjeća se zamor tog procesa jer na prostoru Jugoistočne Europe postoji niz regionalnih inicijativa.
Kad je riječ o Zapadnom Balkanu prioritet bi trebalo dati Berlinskom procesu kojem bi Brdo-Brijuni trebao biti komplementaran.
Energetika
Nuklearna elektrana Krško i dalje je važan i vrijedan izvor električne energije objema zemljama koje su zainteresirane da se krene u izgradnju drugog bloka koji bi pomogao Hrvatskoj i Sloveniji u tranzicijskom procesu prema obnovljivim izvorima energije.
Drugi je važan element suradnje LNG terminal na Krku koji bi trebao postati jedan od smjerova opskrbe Slovenije tim energentom, a preko hrvatske sjeverne susjede bi se lako mogla stvoriti poveznica prema austrijskoj i bavarskoj plinskoj mreži, što bi bilo na korist Zagrebu i Ljubljani i ojačalo naš strategijski položaj.
Kad je riječ o nuklearnoj energiji, Hrvatska i Slovenija su u francuskom taboru koji traži da nuklearna energija može biti financirana europskim sredstvima kao tranzicijski izvor prema zelenoj energiji.
Trilaterala
Hrvatska, Italija i Slovenija u ponedjeljak (10. srpnja) na sastanku u Anconi dogovorile su da će suradnju na zaštiti Jadrana proširiti i na područje sigurnosti, s naglaskom na nezakonite migracije. Na tom se sastanku hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, kako prenosi Hina, složio s talijanskim ministrom Antonijem Tajanijem koji je rekao da se Europska unija, vezano uz nezakonite migracije, treba ozbiljno pozabaviti uzrokom problema, tj. stanjem u Africi.
Među trilateralnim se projektima ističe "Dolina vodika sjeverni Jadran" koja je ispunila uvjete dodjele bespovratnih sredstava u iznosu do 25 milijuna eura izravnoga financiranja iz fondova EU.
Schengen i zaštita granica
Iako je sadašnja ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon, kao zastupnica u Europskom parlamentu 2019., kad je Europska komisija potvrdila da je Hrvatska ispunila tehničke kriterije ulaska u Schengen oštro prosvjedovala protiv takve odluke, Ljubljana se nije protivila ulasku Zagreba u prostor bez granica. Odluka je racionalna i pragmatična jer olakšava prelazak slovenskih državljana koji imaju imovinu u Hrvatskoj, a zatim i turista.
No, već u prosincu prošle godine u slovenskoj javnosti pojavila se ideja da Ljubljana vrati kontrolu na granice prema Hrvatskoj zbog priljeva ilegalnih imigranata, slijedeći tako odluku Beča koji drži kontrole na granicama prema Sloveniji.
Slovenski premijer Robert Golob prije nekoliko dana izjavio je da se zauzima za raspoređivanje Frontexa, agencije EU za zaštitu vanjskih granica, u Hrvatskoj, ali je to tada bio odbacio hrvatski premijer Andrej Plenković.
Golobova vlada je prije izbora obećala uklanjanje žilet-žice s hrvatske granice i obećanje ispunila, što imalo blagotvoran upliv na odnose dviju država.
Kad je riječ o granici na moru, zakomplicirala se situacija s ribarima i kaznama koje su ispisivale prije svega slovenske vlasti. Slovenija sada odbija bilo kakav razgovor dok Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ne odgovori na tužbu slovenskih ribara protiv Hrvatske.
Cestovne spojnice
Slovenija nije izgradila kvalitetnu, modernu cestovnu poveznicu prema hrvatskoj Istri, što izaziva nezadovoljstvo turista koji koriste taj ulaz u Hrvatsku, ali i cestovnih prijevoznika. Otvara se pitanje je li Sloveniji u cilju da nema moderne poveznice hrvatske i talijanske cestovne mreže.
Strategijska pitanja EU
Hrvatska je snažni zagovornik zadržavanja konsenzualnog odlučivanja kad je riječ o vanjskoj i sigurnosnoj politici EU. Argument je hrvatske vlade da se na taj način štite prava malih država koje bi se, ako se uvede glasanje kvalificiranom većinom, mogle naći u situaciji da ne mogu štititi vlastite interese. Slovenija, iako manja od Hrvatske, smatra da treba prihvatiti glasanje kvalificiranom većinom jer se tako omogućava EU da aktivnije i brže djeluje u slučaju izbijanja kriza.